Khartoum

---

---

Ujutro smo odlučili krenuti za Khartoum. Ovaj autobus je bio značajno veći od prethodnog. Put je i dalje išao kroz sivi krajolik, u busu su svi bratski dijelili hranu, slatkiše i voće.

Sjedalo do nas je sjedio čovjek po nadimku Tom i pričao je odličan engleski. On je serviser mobitela i čuva gliser Njemačkog Veleposlanstva u Khartoumu. I tako uslijed razgovora kad smo ga pitali da nam preporuči neko povoljno mjesto za odsjest u Khartoumu nam je ne trepnuvši ponudio da dođemo kod njega. Živi sam, u urednom naselju ima dvije slobodne sobe i bilo bi mu zadovoljstvo primiti goste.

U stanu je bilo nekih 50-ak stupnjeva. Ipak domaćin nas je razveselio rijetkim luksuzom u Sudanu – Six packom Heinekena. Naime u Sudanu je na snazi strogi šerijat i alkohol bilo koje vrste i u bilo kojem obliku (uključujući kozmetici) kažnjiv bičevanjem. Ipak stan je bio daleko prevruć pa smo sljedeće dane proveli spavajući na krovu zgrade što i nije bilo loše ako se izuzme poziv na molitvu s minareta preko ceste u 4:30 svako jutro.

Khartoum kao grad se pokazao potpuno suprotnim od očekivanja (ako se izuzmu ljudi koji spavaju u kontejnerima ili po grobljima). Nekadašnja Havana saharske Afrike je zadržala mnogo svog šarma osim nekad burnog noćnog života koji zbog gore spomenutog šerijata se danas svodi na restorane, voćne koktele i nargilu.

Ogromne avenije, palače. Džamije, mostovi preko Nila.

Od većih atrakcija Khartoum nudi veliku šetnicu uz nil, nacionalni muzej uz velebnu predsjedničku palaču, mnoge stare džamije…



Jedno od nezaobilaznih mjesta u Khartoumu je pogled na točku gdje se spajaju Bijeli Nil koji izvire u Ugandi i Plavi Nil koji izvire u Etiopiji te tamo tvore veliki Nil koji teče sve do Sredozemnog mora. No čim smo izvadili kamere stvorio se policijski auto i krenulo je legitimiranje i ispitivanje te pregled kamere. Naime slikanje spoja Nila je zabranjeno iz „sigurnosnih razloga“ koje nije baš moguće shvatiti, a ni njima objasniti.



Na noviju i tmurniju povijest Sudana podsjeća i srušena farmaceutska tvornica. Naime 2007. usred noći bez upozorenja je pogođena američkim Tomahawkom. Razlog je bio „mogućnost proizvodnje materijala za kemijsko oružje“, a posljedica - desetci tisuća umrlih zbog nedostatka lijekova.

No jedna od nezaobilaznih, ali i nezaboravnih tradicija u Khartoumu se održava svaki petak u dijelu koji se zove Omdurman.

Svaki petak se u Omdurmanu ispred grobnice Sheika Hameda Al-Nila održava ples derviša – pripadnika sufijskog muslimanskog reda.

Oni u tamno zelenim nošnjama počnu marširati uzvikujući molitve Allahu. Uskoro im se pridružuje mnoštvo tvoreći krug oko njih. U krugu bude sve više derviša i počnu se kretati sve brže. Vrhunac ceremonije je kad kroz molitvu uz podršku mnoštva padnu u trans i time prema vjerovanju dođu u direktan kontakt s Allahom. Ceremonija privlači svaki petak veliki broj domaćih gledatelja kao i rijetkih turista, ali je s fotografske strane jedan neprocjenjiv događaj.

Također smo tamo upoznali jednog gospodina koji se predstavio kao „najveći uzgajivač manga u Sudanu.“ Koji nas je pozvao da sutradan posjetimo njegovu plantažu.

I zaista, sljedeći dan u dogovoreno vrijeme pred stan našeg domaćina je došao Land Rover s vozačem i odvezao nas 15-ak kilometara izvan grada. Prizor je bio veličanstven. Usred pustinje nalazila se zelena oaza Manga i limuna oko velike kolonijalne vile. Naš domaćin – Ahmed, oazu je stvorio sam pumpama vode iz Nila. Nakon obilnog ručka (uz bocu Jack Danielsa što je samo dokazalo da novac lako mijenja zakone)nam je pokazao imanje na koje je iz hobija doveo razne ptice, majmune, pa čak i jednog Aljaškog Malamuta (zapravo bilo mi je izrazito žao sirotog psa na toj paklenoj vrućini)



Dani u Khartoumu su prolazili i došlo je vrijeme da se pozdravim s našim domaćinom Tomom, ali i svojim suputnikom, a sad i velikim prijateljem, Argentincem Juanom. Njega je put vodio dalje prema Etiopiji, a ja sam se odlučio krenuti okolnim putem preko navodnog dragulja Sudana, Port Sudana. Nije bilo lagano. Svi solo putnici znaju koliko se duboka prijateljstva mogu razviti u vrlo kratkom vremenu.



Khartoumski autobusni kolodvor se također pokazao veselim iskustvom. Prvo Prtljaga ide na kontrolu koja se sastoji od jednog starca koji mlati štapom po torbi, pa ako ova ne eksplodira sve je u redu. Nakon toga je potrebno otići u policijski ured po dozvolu za grad u koji ideš, a nakon toga je takav džumbus da se okolo muva dosta brokera za pronalazak pravog busa. Prvi broker se baš nije iskazao jer mu nikako nije bilo jasno da ni pod kojim uvjetima ne želim sjediti 10 na kanti između sjedala. Sljedeći je srećom našao bus koji je imao slobodno pravo sjedalo.

---