Treca selidba po redu, najtraumaticnija do sad. Iz jednog voza u drugi, iz jednog vagona u onaj koji nastavlja za Mastriht. Jer, ne postoji direktna linija. Niti neko ko ce o tome da te obavesti. Dezorganizacija koja funkcionise! Kako, pojma nemamo. Jer, nista se ne podrazumeva. Vozovi krenu u jedan grad, zavrse u drugom, radnje danas rade do 6, sutra do 8, prekosutra uopste ne rade, nista se ne podrazumeva. Naravoucenije - za sve pitaj triput. Po treci put ponovo trazi taxi da preveze cergu od milion kofera, snalazi se na karti, potrefi ulicu, prenesi prnje, poljubi vrata. Umalo. Ko na filmu, pred vratima poruka, u kaficu preko puta koverat za nas. Kljucevi od sobe. Zbunjene i mrtve umorne, jedva se dovlacimo do drugog sprata, gde nas docekuje prostrana soba, zajednicko kupatilo, plazma tv i adsl
... read more