Advertisement
Published: March 25th 2015
Edit Blog Post
Nakon dugog vremena provedenog na putu moram priznati da sam se pomalo zasitio i da mi je većina novih mjesta počelo izgledati vrlo slično prethodnom. No to nije bio slučaj s Hararom. Harar je većinski muslimanski grad na istoku Etiopije blizu granice beskrajnim ratom opustošene Somalije. Tim više vrijedi spomenuti da je upravo Harar dobitnik UN-ovog priznanja za mir. Naime Harar je jedan od rijetkih lijepih primjera grada u kojem muslimani, pravoslavci i protestanti žive u miru kroz cijelu 700 godišnju povijest.
Stari dio Harara je okružen zidom iza kojeg se skriva beskrajan labirint uličica koje vreve šareno odjevenim ljudima i preko stotinu džamija. No još jedna posebnost koja je Harar dovela i na naslovnice velikih svjetskih medija je unikatan suživot ljudi i hijena. Unutar hararskih zidina živi više od 300 hijena, i može se reći da su gotovo postali sugrađani. Hijene su tako postale dio folklora kao i njihovi „Hranitelji“. „Hranitelj“ hijena je uloga koja se prenosi s koljena na koljeno. Tako bi „hranitelj“ jednom godišnje odradio ritual hranjenja hijena. Tradicija je prešla u turističku atrakciju koja se sad odvija svaku večer. „Hranitelj“ čuči na jednom od gradskih trgova, okružen čoporom hijena i uz sebe ima košaru
s mesom. Komade mesa stavlja na maleni štapić i hijene polako prilaze s njemu i grabaju komad po komad mesa sa štapića koji drži u ruci, a nekad i u zubima. No posebna atrakcija je što mu se svatko može pridružiti u hranjenju. Uz činjenicu da hijena ima ugriz jači i od lava, svakako zanimljiv osjećaj.
Kroz Afriku (kao i kroz putovanja općenito) se čuje mnoštvo nevjerojatnih i nerijetko teških ljudskih sudbina. Ali jedna iz Harara mi se posebno urezala u sjećanje.
Prvi dan kad smo Chichi i ja stigli u Harar i krenuli u obilazak prišao je bosonogi dječak od nekih 10.12 godina i žicao novce. Istovremeno se nekako i njegova ruka stvorila u mom džepu (u kojem sam davno naučio ne nositi ništa. Zgrabio sam ga za ruku i izgledao je prestravljeno, čak se nije ni pokušao istrgnuti. I tako smo dobili odličnog vodiča kroz grad. Dječak se zvao Udasar i bio je podrijetlom iz susjedne Somalije. Majka je umrla, otac nestao, a on je pješke krenuo iz 300 km udaljene Hargeise bez cipela i stigao do Harara. Živio je od prošnje i džeparenja, spavao na cesti. Znao je svaki kutak grada. A i
svi u gradu su znali njega i počeli mi prilaziti da se čuvam jer je dijete lopov, na što bih mirno odgovorio da znam pa bi me samo gledali zbunjenim pogledom. U jednom trenutku se jedan čovjek čak zaletio na njega i počeo ga udarati, da bi nakon naguravanja sa mnom ga ostali prolaznici odvukli. Kupili smo mu cipele, svaki dan ga odveli na jelo, a on bi nas svako jutro vodio pokazati nova mjesta i tajne Harara. Bio je to jedan od onih susreta, nakon kojeg ti dugo ostane gorak okus u ustima jer nisi mogao učiniti ništa više.
Advertisement
Tot: 0.251s; Tpl: 0.011s; cc: 10; qc: 53; dbt: 0.0467s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.2mb