Addis Ababa - New Flower

---

Došao sam do Addisa, smrdljiv, ukliješten, natučen. Kroz prozor autobusa nije izgledalo obećavajuća… Sami kontejneri, barake, siromaštvo. Nisam se namjeravao zadržati ovdje (ah koliko sam bio u krivu ). Kombi je stao na autobusnom kolodvoru, a na moje olakšanje još je bio dan.

Autobusni kolodvor je bio dosta zastrašujuć. Veliki prazni prostor bez ikakvog znaka reda i organizacije. Nije prošlo 10 sekundi već sam bio okružen sa 5-6 svakakvih tipova. Stanem s leđima zidu i zovem Chichi, kažem da sam u Addisu i da zapravo nemam pojma gdje da idem.



„Nađi kombi iz kojeg viče Bole, Bole (ja sam razumio Bore Bore) i uđi u njega pa te ja čekam tamo“ rekla je. Riješim se tipova i krenem u potrebu za kombijem. Dolazi neka žena srednjih godina i kaže mi: „Reci gdje trebaš ići da ti pokažem jer za tebe ovdje nije sigurno.“ Divna dobrodošlica.

Uputila me u pravi kombi (U Etiopiji se to zove Big Taxi). Stigao sam do Bolea koji je bio potpuni kontrast od onog što sam vidio na ulasku u grad. Ogromna avenija, načičkana neboderima, bankama i poslovnim prostorima. Chichi me čekala i rekla pomoći pronaći neko budžet mjesto za spavanje. Nije bilo ugodno. Ljudi su nešto dobacivali ona im je ljutio odgovarala na amharskom. Gotovo cijelim putem su me pratili razni prosjaci, od djece do razno raznih invalida bez nogu koji bi se vukli po pločniku i hvatali me za noge. Vodila me kroz sve manje osvijetljene ulice, koje su meni (jer nisam imao pojma da sam zapravo u elitnijem djelu grada) izgledale dosta zastrašujuće. I tu mi se uvukla neka tjeskoba. Pa ja ovu curu znam tek nekoliko dana, nitko nema pojma da gdje sam, a ja joj upravo puštam da me voda kroz neke sumnjive uličice. Sve mi se više javljala pomisao da me možda vodi do neke svoje ekipe, koja će me namlatiti i uzeti sve što imam. Ali nisam imao puno izbora i prepustio sam se. Na kraju nije bilo nikakve bande, nego sasvim pristojna gostinjska kuća s čuvarom i ljubaznim osobljem.



Sljedećih dana me vodila kroz Addis koji je polako prestao biti zastrašujuć, ako se izuzmu nevjerojatno česti i ne prevješti pokušaji džeparenja.

Addis Ababa je iskreno rečeno ružan grad. Prevelik kontrast shopping centara,visokih nebodera, urbanih vila, okružen barakama, neasfaltiranih cesta , bezbrojnih gradilišta, ulica s ovcama, kravama, magarcima, čoporima pasa koji ruju po gomilama smeća, kaotičan promet i javni prijevoz. Addis ima najveći gospodarski rast u Africi, ali i rast populacije. Nova naselja niču nevjerojatnom brzinom, završava se i Metro, ali problem je što sve izgleda napravljeno bez ikakvog plana i vizije. Čak i Bole International Airport, najprometniji aerodrom u Africi se nekako iznenada našao usred grada. O posljedicama moguće nesreće ne treba ni govoriti. Ča Piazza, stari dio grada uglavnom izgrađen od strane Talijana za vrijeme njihove kratke okupacije izgleda kao da trpi posljedice nekakvog rata ili prirodne katastrofe. Ni s nekakvog turističkog aspekta Addis ne nudi puno, izuzev nekoliko velikih crkvi i džamija te nacionalnog muzeja u kojemu se nalaze ostaci slavne „Lucy“, navodne „prabake čovječanstva“. No meni je bilo lijepo, Chichi i ja smo postali više od prijatelja i dani su brzo prolazili, a financije se smanjivale. Nisam si mogao još dugo priuštiti spavanje u hotelu, a Chichi nije htjela da odem pa sam se preselio kod nje. Lokacija je bila dobra, ali stan je bio izrazito malen, premalen čak i za dvoje. Problematična je bila i voda koja je funkcionirala samo ujutro i navečer, a i vrata u kompleks su se zatvarala u 21 i nakon toga više nije bilo ulaska.

I nekako se tako posložila ideja da rentamo stan. U brzorastućem Addisu i nije bilo teško, a bogme ni skupo. Našli smo pristojan dvosobni stan za svega 50$ mjesečno (cijenu režija u Etiopiji ne treba ni spominjati jer sve zajedno se popne na možda 3-4$) u kvartu na rubu grada po imenu Summit Condominium. Summit Condeminium je bio jedan od desetak novih rezindentalnih četvrti i ne baš naviknut gledati strance.



Generalno u Etiopiji su stranci lijepo prihvaćeni stranac, ali biti stranac u vezi s etiopljankom je ravno uvredi. Iako ih je 90 milijuna od čega oko 60% žena, muški Etiopljani imaju neku visoku dozu „patriotizma“ i iz nekog razloga ih užasno smeta vidjeti svoju sunarodnjakinju s nekim „ferenjiem“ (etiopska rijec za stranca). Ferenji ne mora nužno biti bijel (ili Kinez, ali oni su već toliko udomaćeni da ih se ni ne smatra „ferenjiima), već se to odnosi i na arape, ali i na kako oni zovu „crnu Afriku“. Naime Etiopljani se nikako nedaju trpati u isti koš s ostatkom Afrike, nego su oni rasa za sebe iz koje su poslije potekli svi ostali.

Uglavnom se ta netrpeljivost svodila samo na tu i tamo nekakva dobacivanja u prolazu, ali jedna scena je bila iznimno neugodna. Summit Condeminium se nalazio na samom kraju grada, a naša zgrada na kraju Condeminiuma (zapravo jedno od rijetkih mjesta gdje se ponoći spuste hijene s okolnih brda i zavijaju ti pod prozorom). Idealno mjesto za pobjeći od gradske gužve jer eto samo par koraka i okružen si poljima i potocima. Tamo se nalaze i bezbrojni kamenolomi na kojima rade uglavnom radnici iz dalekih zabiti Etiopije za crkavicu od 2$ dnevno. I tako smo jednom prilikom šetali okolo kamenoloma, ali baš u vrijeme kad se radnici vraćaju s posla. I počelo je dobacivanje, sve glasnije i glasnije. U jednom trenutku sam iziritiran im pokazao srednji prst. Bila je to to jako nepromišljena odluka. Počeli su zavijati i to zavijanje se počelo širiti preko stotina i stoina ljudi koji su silazili s okolnih brda. Ništa osim zavijanja se nije dogodilo, ali stajati na ledini dok stotine i stotine ljudi gledaju prema tebi i zavijaju je jedan od najgorih osjećaja koje sam doživio.



Uglavnom, tjedni su prolazili, počeo sam učiti Amharski, istažio sam sve djelove Addis Ababe. Susjedi su se naviknuli na mene (čak i došli do koncenzusa da nisam Kinez, jer zbog broja kineza u Etiopiji ljudi često misle da su svi bijelci kinezi), čak sam i stekao dosta dobrih prijatelja.



Život u Addisu nije bio baš jednostavan, što zbog iscrpljujućeg transporta s jednog kraja grada na drugi, što zbog stalnih nestajanje struje i vode, nepouzdane mobilne mreže, stalnih nevještih pokušaja džeparenja (uglavnom, jer sam bez mobitela ipak ostao).

No ja sam ga zavolio i postao je moj dom. Život je s avanturističko pustolovnog,se pretvorio u dosta rutinski.

No viza i financije nisu dopuštali da se više ostane i morao sam se još jednom oprostiti sa svima što nakon 3 i pol mjeseca nije bilo lako. Naravno, ne treba ni spominjati da je najteže pao oproštaj sa Chichi.

---