Advertisement
Published: March 25th 2015
Edit Blog Post
Stigao sam u Megu. Grad se nalazio u sjeni dva brda i sastojao se od praktički 2 ceste i par uličica. Još uvijek sam se nećkao dal želim ostati ovdje pa sam se krenuo raspitivati ako mogu odmah dalje za Moyale, ali nitko nije bio siguran. Jedan „Big Taxi mi je rekao da sjednem na suvozačko mjesto, pa kad se skupe ljudi će možda krenuti za Moyale. Ostavio sam manji ruksak (s bitnijim stvarima) neoprezno na suvozačkom mjestu i stao pored taxija zapaliti cigaretu. Oko mene se skupila grupica mladića koji su znali ponešto engleskog pa smo se bacili u razgovor i sjeli na obližnji zidić. No u jednom trenutku pogledam i vidim kako moj taxi odlazi prazan. Trčim za njim, ali već nestaje s mojim ruksakom. Trčim nazad do dečkiju koji kažu da poznaju vozača i pokušavaju ga dobiti na mobitel. No u Megi mreža baš nije pouzdana. A taxi je otišao kući u neko selo malo prije Moyalea. Uvjeravaju me da se ništa ne brinem jer će se vratiti ujutro s mojim stvarima, pa nemam izbora nego im vjerovati.
I tako sam ostao tu večer u Megi. Moje novo društvo se pokazalo sasvim zanimljivim, odveli su me do
jedinog prenoćišta, pa do jedinog restorana. Mega je maleno mirno mjesto bez zapravo ikakvih sadržaja. Većina stanovnika su pastiri iz različitih plemena s juga Etiopije i sjevera Kenije od kojih mnogi čak ni ne govore zajednički jezik. Stranci povremeno kroz Megu prođu, ali se gotovo nikad ne zaustave pa je moje prisustvo bilo popriličan događaj. Doduše upozorili su me da po noći ne izlazim izvan ograde prenoćišta jer povremeno znaju po ulici lutati pume. Nije da sam inače namjeravao.
Ujutro sam se ukazao na autobusnoj stanici, moje društvo je već bilo tamo, ali od vozača i mojih stvari još ni traga. No jedan mi je rekao da se čuo s njim i da će moje stvari sigurno stići svaki čas. Svaki čas se protegnuo do podneva, pa onda do dva sata poslije podneva, a mog ruksaka nigdje. Svi su me uvjeravali samo što nije. Postao sam nervozan i cijela priča mi je već krenula ličiti na neki triler u kojem me ljudi vuku za nos ne bih li iz nekog razloga ostao još tamo. A to zapravo nisam ni mogao jer mi je viza bila na isteku i morao sam u roku od 48 sati izaći iz
Etiopije. Oko 3 popodne sam rekao dečkima da ja sad stvarno moram prema Moyaleu, na što su mi rekli da zapravo mogu jer je taxi s mojim ruksakom na putu, a kako je to jedina cesta ne možemo se promašiti. Bio sam uvjeren da više nikad neću vidjeti svoje stvari, ali nisam imao drugog izbora.
Krenuo sam drugim minibusom prema Moyaleu po prašnjavoj makadamskoj cesti, koja bi tu i tamo se desetak kilometara pretvorila u asfalt, pa opet u makadam. Iako sam bio više fokusiran na piljenje ispred sebe da ću vidjeti drugi minibus koji dolazi ususret, primijetio sam i zanimljivu promjenu u krajoliku. Sve se pretvorilo u crvenu pustinju s 3 . metarskim termitskim tornjevima i izgledalo je kao neki SF film.
Konačno sam ugledao oblak crvene prašine na cesti ispred i odmah se ukazao drugi minibus. Zaustavili smo ga, ali nažalost nije bio taj. A ni drugi, a ni treći.
I kad je nada već splasnula ugledao sam ispred jednog koji je već iz daljine „blendao“ svijetlima. I zbilja kroz prozor je već pružao ruku s ruksakom. Brzinski smo obavili primopredaju (ja njemu 100birra u znak zahvalnosti, on meni ruksak) i iskreno mi
je bilo žao što mu ne mogu dati više jer su stvari unutra bile daleko vrjednije od 100 birra što za jednog vozača na jugu Etiopije ne treba ni pojašnjavati koliko znači.
Advertisement
Tot: 0.049s; Tpl: 0.011s; cc: 11; qc: 28; dbt: 0.0289s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.1mb