Alexandrija – Nekadašnji dragulj mediterana

---

---

Tako sam konačno stupio na tlo Afrike… U Alexandriju. Zapravo bilo bi lijepo da je to bila Alexandrija, ali bio je Borg Al Arab udaljen 40-ak kilometara od Alexandrija. Bilo je nekih 3 ujutro, a ja pojma nisam imao ni gdje ni kako želim ići. Pitam gospodina na info pultu kako mogu doći do Alexandrije. Samo taxijem.

Izašao van, bila je prohladna noć. Ideja da idem po noći lutati u potrazi za smještajem nepoznatim gradom u zemlji koja je na listi „Travel ban“ zemalja mi se baš nije činila privlačnom. Zapravo sam se poprilično prepao i bio ljut na sebe kako sam uspio zaboraviti zapisati ime i adresu bilo kakvog hostela u Alexandrijni. .Osiguranje me već počelo sumnjičavo gledati, pa naposljetku i pitali zašto ne odem s aerodroma. Naime bio sam sam na cijelom terminalu.

Našao taksi, dogovorio cijenu i nadao se da je barem uspio shvatiti da trebam hotel blizu centra, a da nije preskup. Ta vožnja je bila jedan lijep uvod u Afriku. Gospodin je bio simpatičan i trudio se pričati na nekom ne baš jasnom englesko-arapskom, imao je nekih 70-ak godina, njegova Lada upola manje, nije vidio niti jednu rupu na cesti niti hupser, a bome ni cisternu koja nas je skoro pomela na križanju…

Razveselio se kad je čuo da se moja zemlja nekad zvala Jugoslavija i obuzele ga emocije na uspomenu svoje zemlje u Naserovo doba. Onda se zamislio, pogledao i rekao „Nisi trebao doći u Egipat, loša su vremena.“ Bez obzira na to što sam i prije dolaska bio svjestan o situaciji i problemima koji se tamo događaju, ta me izjava poprilično uznemirila.

Ispalo je da ni sam ne zna gdje bi me ostavio, pa me doveo u centar pokazao blok oronulih zgrada i rekao da ću tamo „nešto naći“ i pozdravio uz napomenu da ne vjerujem nikome jer uvijek mogu biti „oni“… Koji su točno „oni“ ne znam.

Počelo je lagano svitati, ulice su bile prazne, a ja se samo osvrtao pod dojmom da iza svakog ugla vrebaju „oni“ a „njih“ sam zamišljao kao bradate talibane koji vrebaju mačetama. No nitko me nije zaskočio, a ugledao sam natpis „Hotel Normandy 3rd floor“ sa strelicom prema jednoj od onih uličica u koje ne bih ulazio da imam izbora.

Otvorio gospodin u potkošulji i na pitanje ima li sobu se počeo smijati i odgovorio da ima cijeli hotel.

Soba je bila pristojne veličine i nepristojne čistoće, ali s balkonom koji je gledao ravno na glavnu aveniju i Sredozemno more…

Vani je i dalje bila opća pustoš i odlučio malo prileći. Odmor nije trajao dugo jer se odjednom Alexandria probudila i tu jezivu tišinu zamijenio sveopći kaos.



Stotine automobila koji se ne skidaju s trube (trube su u ovom slučaju širok pojam, jer ljudi u Egiptu vole i smiju ugraditi što im god padne na pamet od policijskih sirena do melodija domaćeg folka), tisuće motora probušenih auspuha i poneka magareća zaprega.

Odmah mi je počela nedostajati ona tišina i pustoš. Sjedio sam u toj prljavoj sobi i pokušavao si objasniti da prije ili kasnije moram izaći u taj džumbus.



I jesam… I prošetao, oko zgrade, pa malo dalje, pa još malo dalje i začudo nije više bilo tako strašno. Nisam vidio zakrabuljene teroriste, vidio sam samo brojne ljude, štandove, radnike koji žive svoj svakodnevni život.

Unatoč tome što nisam primijetio niti jednog stranca, nitko se nije posebno obazirao na mene. Ubrzo sam shvatio da mi ne prijeti nikakva opasnost od ljudi, ali da mi prijeti poveća opasnost od prometa. Cesta koja me dijelila od obale imala je 6 traka i činilo se da se u nijednom trenutku stvoriti rupa koja bi mi dopustila prijelaz. Nigdje nije bilo „zebre“ ni semafora. Poslije sam naišao na jednog prometnog policajca koji je tragikomično ozbiljno shvatio svoj zadatak pa mahao pa uzaludno mahao palicom i zviždao dok ga nitko nije ni najmanje doživljavao. Zapravo svaki dan sam vidio istog policajca i divio se predanosti tom uzaludnom zadatku.



Što reći o Alexandriji? Alexandrija je nekada bila Havana sjeverne Afrike, a sad je recimo, apokaliptična Havana. Bezbrojne visoke zgrade uz obalu i ogromne avenije su u podosta ruševnom stanju. Gradska čistoća funkcionira po principu, jedan čovjek s metlom koji par sati mlati smeće lijevo desno.... Gradski prijevoz funkcionira besprijekorno, jer svake sekunde prolazi sve i svašta od prastarih taksi Lada s jaguarovim znakom do konjskih zaprega i sve se može zahaltati u bilo kojem trenutku... Postoji i najstariji funkcionalni tramvaj na svijetu koji izgleda kao veliki kontejner za smeće i karta košta oko 80 lipa. Ima veliku knjižnicu napravljenu na mjestu gdje je nekada bila legendarna Kleopatrina i dosta impresivnu Citadelu Quaitbet.





Što se egipatskog turizma tiče, stanje je dosta tragično odnosno nisam vidio baš nijednog stranca(što je u slučaju grada od 5 milijuna ljudi, dosta jeziv osjećaj). Ali što se sigurnosne situacije tiče , mogu reći da se u nijednom trenu nisam osjetio nimalo nesigurnim.

---