KAIRO – Piramide u smogu zakrčenog prometa

---

---

Egipat je jedna od rijetkih afričkih zemalja koja ima vlak… I ne samo da ima vlak nego je taj vlak nadasve udoban i brz. I tako me taj vlak doveo do egipatske prijestolnice - Kaira.



Prvo što u Kairu upadne u oko je prometni kaos. Iako je takozvani Treći svijet poznat po kaosu, Kairo je nešto posebno, a vožnja kroz njega nešto ravno magiji. U Kairu živi nekih 17 milijuna duša. Tih 17 milijuna duša se kreće okolo u nekakvih 5-6 milijuna automobila ,autobusa ,motora, konjskih, magarećih, devinih zaprega i razno raznih nepoznatih prometala. Glavna odlika svakog pravog Egipatskog vozača je da se ne skida ni u kojem trenutku s trube… Tako da se trubi da bi se obznanilo da stiže, pretječe, koči, skreće, pozdravlja ili čisto da ruka bude zaposlena.



U Kairu ima i bezbroj beskrajno jeftinih taksija. Taksisti će često pokušati izmusti koju funtu više na račun "rush houra" što bi donekle i držalo vodu da "rush hour" ne traje svaki dan od 8 ujutro pa do 4 ujutro... Zapravo vrlo često je brže doći negdje pješke nego taksijem. Također uglavnom nemaju blage veze gdje vi zapravo želite doći pa voze bez veze kud im se prohtije.



Pješačenje u Kairu osim što je dobro za kondiciju, je odlično za razvijanje motorike, refleksa i općeg stanja budnosti. Naime u Egiptu kao pješak ste apsolutno dno prometnog lanca i nemate baš nikakva prava. Zebre i semafori ne postoje i svi vozači očekuju da se sami brinete za svoj opstanak. To otprilike znači da iako ste na štakama bez ruku i nogu i kotrljate se preko ceste, možete biti apsolutno sigurni da niti jednom automobilu neće pasti na pamet usporiti nego će računati da ćete se vi početi brže kotrljati... Ako to ne uspijete, a sto se može "mir mir, nitko nije kriv"... No s obzirom na to da se ljudske sposobnosti razvijaju jako brzo, nakon što pokupite 3. retrovizor u rebra dok hodate uz pločnik (jer po njemu ne možete zbog previše štandova) postanete nevjerojatno brzi i agilni...



Noću je situacija još zabavnija jer vozači pale svijetla po želji, tako da neki pale maglenke, drugi božićne lampice, a treći baš ništa. Još kad se pridoda činjenica u većini kvartova u Kairu po noći nestane nekoliko puta struje.



No zato je tu i Metro koji je iznenađujuće točan, brz i efikasan. Košta 80lp i ide skoro svugdje. Ima 2 vagona samo za žene, a ostali su miješani (toliko o diskriminaciji) Da vožnja ne bi bila dosadna, na svakoj stanici uđe ekipa koja nešto prodaje, pa se probija kroz masu s upaljačima, balonima, folijama za meso, stolicama, metlama, osobnim iskaznicama aktualnog predsjednika... Uglavnom u nekih 20-ak vožnji Metroom možete prilično opremiti stan.



Za (ne) održavanje reda u tom džumbusu tu je i bezbroj policajaca... Od onih koji u punoj ratnoj spremi čuvaju banke ,škole, vrtiće, pa do debelih brkatih u plavim džemperima koji su tu kao ukras. Tako se pred njima ljudi tuku, sudaraju, gaze, a oni baš ne trzaju… No ako im slučajno u oko upadne mladi ljubavni par koji sjede neprimjereno blizu jedno drugoga policija će vrlo brzo i efikasno reagirati u cilju sprječavanja sablažnjavanja širo kolike javnosti.



Grad je generalno vrlo živahan i u njemu ne postoji to što vam može zatrebati u bilo koje doba dana i noći, a da ne možete pronaći od 0-24 u krugu od 500 metara... Treba vam šrafciger u 3 ujutro? Nema problema, ima ga ovaj na uglu lijevo. Pobjeglo vam u gaće? Pelene su na prvom uglu desno... Otkazalo vam srce? I ovaj lijevo i ovaj desno imaju bratića koji će vam ugraditi pejsmejker, a za usput ponuditi čaj i pokušavati uvaljati svoje magnetične, papiruse itd.



Kao podsjetnik na burne događaje proteklih godina tu su i bezbrojni tenkovi, mitraljeska gnijezda i bodljikave žice, ponajviše u gradskom centru i četvrtima u kojima žive uglavnom imućniji Egipćani i stranci koji tu žive i rade.

Politika je u Egiptu glavna tema. Nije ni čudo za državu koja je unutar dvije godine svrgnula i zatvorila dva predsjednika Hosni Mubarak je nekako već zaboravljen, Mohammed Mursi demoniziran. Njihov nasljednik i vjerni general koji je vješto izrežirao pad obojice Al Sisi je sad aktualna zvijezda. . Fotografije su mu na svakom koraku. Jedan od popularnijih suvenira je kopija njegove osobne iskaznice koja se može kupiti na svakom koraku.

No bez obzira što mislili o tome (ako išta) treba spomenuti i drugu stranu priču. Jedan mladić , Abdul,po struci inženjer elektrotehnike priznao mi je da je pristaša Muslimanskog Bratstva, poslije revolucije, vladajuće stranke, danas u Egiptu zabranjene terorističke organizacije.



„Ljudi ne shvaćaju da smo se vratili na isto na čemu smo bili prije revolucije i da su se borili za ništa“. – kaže. Objašnjava kako je revolt izbio da bi nakon 40 godina Mubarakove vojne vladavine dobili pravo na demokratske izbore. I to su izborili, a na izborima je pobijedio Mursi i muslimansko bratstvo. Al Sisi je tada stajao uz bok Mursiju. „Ako je imao program i vjerovao u podršku naroda, zašto se tad nije kandidirao?“ – pita se Abdul.

Ni sam se ne slaže sa svim Mursijevim potezima, ali smatra da je put do demokracije takav. Vlast je bila izabrana od naroda i imala međunarodni legitimitet i ukoliko ne bi odradila posao za 4 godine bi je narod opet demokratski promijenio. „Vojni udar i zabrana rada stranci je samo povratak na staro“ – zaključuje Abdul, rekavši da samim izricanjem svog mišljenja može izgubiti posao i bit zatvoren.





Inače stanovnici Kaira su generalno simpatični i poznanstva na cesti su garantirana, ali nažalost su garantirani i mnogi pokušaji prijevara…



Prvi je bio simpatični profesor povijesti koji me nakon ugodnog ćaskanja pozvao na čaj u svoj ured na šalicu čaja, ali se ispostavilo da je ured prepun suvenira za prodaju i da se u njemu nalaze njegov sin i kći koja se sutra udaje i oboje su umjetnici… Simpatični „profesor“ je u nekom trenutku ispario, dok me sin i kći nisu živog udavili svojim originalnim crtežima na originalnim papirusima koji su se već na dodir „flekali“ vjerojatno zbog ne originalne boje starog originalnog epson inkjet printera…



Sljedeći je bio simpatični mladi student koji me eto srećom na vrijeme zaustavio da pređem most jer su taman s druge strane mosta veliki prosvjedi i neredi… Bas lijepo od njega pomislih i eto nakon 15-ak minuta razgovora završih opet u njegovom malom dućanu gdje sjedi njegov brat umjetnik i sestra koja se začudo također sljedeći dan udaje… Ostatak priče je išao otprilike jednako kao i prethodne…



Ali je svakako fascinantno kako kad misliš da si čuo sve priče i obećaš si da nećeš više nijednom nasjesti se opet na kraju nađeš čestitajući još jednoj sestri/kćeri/tetki/baki koja se sutradan udaje, a to joj ne bi bilo to da prije toga nekom blentavom strancu ne proba uvaljati neki lažni papirus.





No ono što sve zanima u Kairu su naravno piramide… Pa kakve su piramide... Piramide su jedno veliko i impresivno besmisleno čudo... Nisu bas u pustinji kako to obično izgleda nego ih se samo slika da izgleda kao da jesu, a zapravo su usred grada Obilazak piramida je jedna poprilično naporna aktivnost... Ne fizički već psihički... Čim se približite taksijem Gizi, taksi stane i bez pitanja pusti cijeli čopor razno raznih daveža unutra... To su uglavnom ljudi koji onda ostatak puta vicu na svim poznatim i nepoznatim jezicima performanse svojih konja/deva/magaraca/jednoroga i uvjeravaju da je bas njihovo živinče najbolje za šetati oko piramida... Ja uzeo simpatičnu devu po imenu Oskar... Oskar je sasvim ok deva, ali kao sve deve smrdi, pljuje, buni se i jako dobro protrese... Ali tko mi kriv, lijepo su mi rekli da je konj bolji... Ugodnu (možeš si misliti) šetnju na devi ometa jedno bezbroj razno raznih ljudi koji se naguravaju za slikanje i guraju razno razne gluposti u ruku i glavu, špricaju nekim parfemima i slično pa onda vicu "bakšiš, bakšiš"... Maknuti se iz Gize također može biti iznimno naporno iskustvo ako ne date nekome malo „baksisha“ da štapom tjera sve lokalne gnjavatore…

---