Nairobi aka Nairoberry

---

Izlazim i ne mrdam od zaštitara ispred ulaza u firmu koji mi zove prvi taksi. 30 $ do hotela koji mi je Shylock preporučio. Naravno odbijam, na što vozač samo slegne ramenima i bez ikakve namjere oko pregovora mi kaže da mogu slobodno hodati. Naravno zna da neću i jer ne bih došao daleko. Bar ne s ruksacima, a vjerojatno ni odjećom. Na kraju pristajem i vozi me do ulice koja iako ne izgleda bajno izgleda daleko bolje od one u kojoj me ostavio bus. Checkiram se u hotel, perem svu tu prljavštinu sa sebe i krepan idem spavati.

Jutro je pokazalo da sam zapravo gotovo u samom centru grada i sve je izgledalo puno bolje. Nairobi je zaista izgledao kao zapadni velegrad i za razliku od primjerice Kaira i Addis Ababe činio se vrlo čist. Razlog tomu je potpuna zabrana bacanja smeća u užem centru grada. Također sam bio iznenađen kad sam zapalio cigaretu i odmah mi prišao policajac te opomenuo da se za to inače plaća kazna.



Jutro sam proveo šetajući po centru i sve se činilo zapravo suprotnim od priča koje sam slušao. Izgledao je kao bilo koja svjetska razvijana metropola, s visokim neboderima, širokima avenijama, poslovnim ljudima. Nije bilo prosjaka, nije bilo životinja po cesti, jedino što bi podsjetilo na „pravu“ Afriku su bili šareni pripadnici naroda Masai. Masai, nomadsko pleme velikih stepa Kenije i Tanzanije, sve češće napuštaju svoj nomadski način života i dolaze u gradove. Vrlo su popularni kandidati za posao čuvara jer zbog svoje ratničke tradicije i danas izazivaju strahopoštovanje. No ne samo strahopoštovanje već često i negodovanje ostalih sugrađana koji smatraju da zakon unatoč tradiciji ne bi smio nikome dopuštati hodanje s kopljem i mačetom po gradu.

Ipak u centralnom Nairobiju se može osjetiti neka doza straha, pogotovo nakon nedavnog pokolja u shopping centru. Policija je na svakom koraku, na ulasku u sve zgrade, trgovine pa čak i autobuse se mora proći pregled detektorom metala. Većina hotela zjape prazni, samo s pomoćnim osobljem, a safari vodiči u čoporima zaskaču svakoga tko bi mogao izgledati kao potencijalni turist.





Zovem Shylocka koji mi kaže da mu trenutno nije zgodno dolaziti do centra po mene, ali da uzmem bus 118 za četvrt po imenu Soweto – Kayole.

Nairobijski busevi se zovu „Matatu“ i jedno su od najzabavnijih transportnih sredstava koje sam vidio. Šareni busevi sa puno raggae i hiphop motiva, ogromnim zvučnicima iz koji trešte basovi s rasklimanim amortizerima, Matatu više djeluje kao nekakvo party prijevozno sredstvo nego javni gradski način transporta. Zapravo izgleda kao da je način privlačenja putnika u tome tko ima jače zvučnike i bolju glazbu.



U busu me naravno kondukter opelješio za duplu cijenu jer nisam imao pojma. No bio je vrlo razgovorljiv i bio je poprilično iznenađen zašto bijelac s 2 ruksaka želi ići u Kayole. Na pitanje zašto ne bih išao u Kayole je samo nešto mrmljao i izbjegavao odgovor.

Shylock me čekao na stanici. Iako se Shylock činio simpatičan susjedstvo je izgledalo malo najblaže rečeno derutno. No dok smo hodali prema njegovom domu, derutno se počelo na moj užas pretvarati u slum. Tad sam shvatio otkud mi se ime Soweto činilo poznato. Naime Nairobijski Soweto (postoji i brat blizanac u Johannesburgu) je nakon zloglasne Kibere jedan od 3 najveća afrička sluma.



Shylock se činio simpatičan i dobar dečko, ali meni se pojavio neugodan grč u želucu i velika želja da mu jednostavno zahvalim i odlučim potražiti drugi smještaj što dalje odavde. Ta se želja nije nimalo umanjila nakon što sam došao do njegovog doma. On i njegov cimer Mark žive u derutnom kompleksu jednosobnih baraka sa zajedničkim wc-om. Na pitanje gdje ću spavati mi je pokazao na veliki bračni krevet (koji je zapravo jedino što stane u baraku) i sa smiješkom mi rekao da ima sasvim dovoljno mjesta za trojcu.

I suprotno zdravom razumu se probudio onaj avanturistički duh i pomisao: „Pa koliko putnika zapravo ima priliku spavati u pravom slumu.“ Naime čuo sam za nekakve perverzne „Hajdemo gledati sirotinju“ organizirane ture u takve četvrti, ali ih smatram jednim od gnjusnijih produkata turističke mašinerije.

Bila je to odlična odluka. Unatoč skučenosti barake, doživio sam veliku gostoljubivost svojih domaćina, iskusio pravi život Nairobija i stekao doživotne prijatelje.

Život u slumu definitivno nije bezazlen, ali su se moji domaćini potrudili pružiti mi potpunu sigurnost. Nikad mi nisu dopuštali da izlazim sam, a kad bih se vračao iz centra grada uvijek bi se pobrinuli da me netko dočeka na stanici Matatua. Moje prisustvo u slumu je izazivalo mnoštvo pozornosti, ali moram reći da je gotovo uvijek to bila pozitivna znatiželja.

No jednom prilikom smo se Shylock i ja vraćali kasno iz grada i nije bilo struje. Iako dok smo pješačili do doma se trudio praviti bezbrižno vidio sam da Shylocku nije svejedno. Tek kad smo stigli kući mi je priznao da je bio poprilično uvjeren da neće proći dobro.

Život u slumu Nairobiju ne vrijedi puno. Bande mladih siromašnih ljudi naoružanih noževima lutaju Nairobijem i njegovim predgrađima u potrazi za žrtvama. Nije potrebno imati puno da se postane meta, dovoljno je imati gumeni sat na ruci ili dobre tenisice i to može koštati glave. I žrtvu, ali i napadača jer i policija, a i rulja su prema lopovima nemilosrdni odnosno, nije rijetkost da se pravda izvrši odmah na ulici umlaćivanje do smrti

---