Advertisement
Published: March 13th 2015
Edit Blog Post
I stigao u Aswan i prvo što vidio brojna oklopna vozila poredana uz cestu. Zaputio se pješke u potragu za hotelom i situacija je bila slična kao i prije, a to je da je lakše naći slobodnu nego punu sobu. Pitam recepcionara koliko je sigurno. „ Ma je, je, evo vojska očistila ovu ulicu, ali nemoj ići u onu 2. lijevo paralelnu., tamo još zapucaju ponešto.“ I zbilja, navečer malo i zapucaše negdje u tom smjeru. Nakon toga više nisam čuo ništa.
U Aswanu je možda najljepši dio Nila. Otočići, pješčane obale, palme u sjeni brda iza kojega je more beskrajnih pješčanih dina. pO sredini Nila se nalaze mala, šarena Nubijska sela, poneki lijeni krokodil koji sunča na obali (dok se stotinjak metara dalje na jugu se nazire najveća brana i hidro elektrana imenovana po legendarnom predsjedniku Naseru. Iza brane se nalazi i jezero Nasser, najveće umjetno jezero u Africi.
I upravo je to jezero razlog ne baš prijateljskog suživota Egipćana i Nubijaca.
Nubijci su narod Nubijskog djela Sahare odnosno južnog Egipta i većine Sudana fizički dosta tamniji od ostalih Arapa. Njihov narod je živio u okolici Aswana generacijama sve dok im egipatska Vlada
nije naredila iseljavanje zbog gradnje brane. Većina nije željela pa su prisilno protjerani uglavnom bez ikakve kompenzacije, a njihova naselja, groblja i džamije se danas nalaze na dnu Naserovog jezera. Zbog toga će svi Nubijci biti uvrijeđeni ako ih nazovete Egipćanima.
Uglavnom, prvo što je trebalo obaviti, dobiti Sudansku vizu, jednu od težih u Sudanskom konzulatu. No pokazalo se da u Aswanu i nije tako teško. Pismo preporuke od HR veleposlanstva u Kairu, 40$, otisci prsta i poneka anegdota o tome kako svi pričaju o legendarnoj gostoljubivosti i ljepoti Sudana i sve se sredi u 2 dana. Doduše ako ste Amerikanac, Izraelac ili ako ste ikad bili u njemu ovu misiju čini vjerojatno nemogućom.
Doduše ta priča o gostoljubivosti se već počela dokazivati ispred samog konzulata kad mi vozač taksija nije mogao razmijeniti novčanicu pa mi je vožnju platio portir. (Kad sam mu donijelo novac prilikom preuzimanja putovnice, nije htio uzeti novac nazad pa sam mu poklonio kutiju cigareta. Cigarete kod Arapa gotovo uvijek dobro prolaze.)
Viza se zapravo pokazala lakšom od karte za trajekt. Jedini način za doći iz Egipta u Sudan je trajektom uz Nil od Aswana do Wadi Halfe. Postoji i cesta,
ali je granični prijelaz uglavnom zatvoren zbog nestalnih odnosa među dvoje države. Trajekt ide dva puta tjedno i zbog toga je izrazito pun ljudima koji kupuju ili prodaju robu u Egiptu. Vlasnik trajekta je Ahmed, veliki debeli Nubijac, dubokog glasa i tankih živaca. Ahmed je vrlo svjestan da je alfa i omega svog trajekta, tako da ako njega naljutite, možete slobodno tražiti avionsku kartu ili potpuno zaboraviti Sudan… Ili se debelo ispričati kao primjerice ja. Ja sam ga naljutio time što sam odbijao prihvatiti da nema slobodne karte sljedećih 14 dana jer mi se nimalo nije ostajalo toliko u Astanu. Na kraju nakon što sam mu objasnio da nemam ništa protiv njega, ali da mi je baš jako nezgodno, rekao mi da dođem sutra. U redu sam sreo Juana, mladog Argentinca u istom očajničkom pohodu. I došli zajedno sutra, ali karte ipak nije bilo. No očaju je došao kraj kad je iza nekog ćoška iskočio neki lik i dao ponudu. Mi se na dan isplovljavanja ukažemo u luci, on nas ukrca na brod, a mi zauzvrat promijenimo egipatske funte u Sudanske od njega po nečemu što i nije zvučala tako loša rata. I na dan D nije se pojavio…
Advertisement
Tot: 0.047s; Tpl: 0.011s; cc: 9; qc: 27; dbt: 0.027s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 2;
; mem: 1.1mb