Advertisement
Published: March 29th 2015
Edit Blog Post
Zasićen velikim gradovima, u Dar Es Salaamu se nisam zadržao više od jedne noći i već sam sljedeće jutro došao u luku od lud kreće trajekt za Zanzibar. Luka je bila očekivano neugodna, puna razno raznih „agenata“ koji su me vukli za rukave. Uz malo otimanja, naguravanja i ostalog uobičajenog folklora konačno sam se dočepao trajekta, najsporijeg, ali najjeftinijeg.
Nakon dobra 4 sata plovidbe na krcatom trajektu, na horizontu se ukazao Stone Town, glavni grad i glavna luka Zanzibara. Iako dio Tanzanije, Zanzibar ima velik stupanj autonomije, pa tako se imigracijski proces i štambiljanje putovnice moraju posebno proći i tamo.
Zbog činjenice da je Zanzibar otok, a pogotovo turistički vrlo eksponiran, cijene su značajno više od onih u ostatku Tanzanije.
Prvi dan sam odlučio provesti u Stone Townu. Stone Town, nekad jedna od najvećih tržnica robova je jedan veliki labirint uskih uličica kroz koje se može doslovce gubiti satima, ako ne i danima. No to nije problem jer iza svakog ugla se može naci neki novi spomenik ili ili zanimljiv prizor. Naravno, kao i u većini starih kamenih gradova miris kanalizacije nije bas najugodniji.
Skočio sam u bus za
Bajuwee. Bajuwee je bio maleno mjestašce i svi su odmah znali (valjda po izgledu) da tražim Mustahphas Place. S obzirom na to da je u budžet kategoriji nisam očekivao mnogo, ali tu sam se debelo prevario. Bio je to daleko najljepši kompleks, uređen u rasta stilu malenih slamnatih bungalova, mrežama za odmaranje, barom na otvorenom, a cijelo dvorište je bilo ispunjeno mekanim bijelim Zanzibarskim pijeskom. Udaljenost od mora je bila svega dvije minute pješke. Iskreno svi mi sanjamo beskrajne plaže bijelog pijeska, svi smo ih stotine puta vidjeli na brošurama i filmovima. Imao sam sreću u životu vidjeti puno plaža na sva 3 oceana, ali uživo je prizor Zanzibara jednostavno predivan. Beskrajno prostranstvo bjeline po kojoj leže ogromni ostaci školjaka, s palmama uz predivno plavo more. Jedina mana tog bijelog pijeska je da Sunce na njemu zbilja nemilice prži.
Na Zanzibaru nikad nije dosadno sto se sadržaja tiče. Osim beskrajnog izležavanja plažama i skupljanja divovskih školjaka (zabranjeno), može se povoljno roniti, snorklati, obilaziti okolne otoke, posjetiti utočiste kornjača ili plivati s delfinima. Ovo posljednje koliko god zvučalo romantično mi je ostavilo neki gorak dojam. Naime nije bas da delfini druželjubivo dolaze do ljudi pa ih ovi prime za rep
i supa plivaju već hrpa turista u gliserima naganja sirote životinje koje bježe i oda kad ih konačno ulove svi masovno skaču u vodu, vide ih na 10 sekundi opet se penju na brodice i naganjaju ih dalje. U svakom slučaju ne vjerujem da delfini uživaju u tom sportu.
Meni osobno najdraža aktivnost je iznajmljivanje bicikla uz beskrajne vožnje po toj sasvim sigurnoj oazi. Vožnja u zoru uz izlazak Sunca po bijelom pijesku uz more ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Tu su i brojna sela iz čijih kućica istrčava hrpa djece i trče neko vrijeme za biciklom ponavljajući Mambo, Habari, Mapipi (Swahili: Zdravo, Kako si, slatkiši).
I tako je upravo na tim rajskim plažama ova afrička pustolovina došla svome kraju.
7 mjeseci, 3 kontinenta, 2 mora, 1 ocean, 8 država, 51 grad, 17300 km cesta, pruga, rijeka...
No to nije bio o moj kraj s afričkim kontinentom. Nedugo nakon vratio sam se u Addis Ababu. Ovaj put sam imao priliku i doživjeti tradicionalno etiopsko vjenčanje, no ne iz perspektive promatrača već iz perspektive mladoženje.Chichi mi je danas supruga i sprema se uskoro vidjeti Hrvatsku. Tako mi je Etiopija postala drugi dom, a ovaj dnevnik samo
početak neke nove velike priče.
Advertisement
Tot: 0.062s; Tpl: 0.01s; cc: 10; qc: 30; dbt: 0.0348s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.1mb