Morogoro

---

Morogoro

Morogoro je maleni prenatrpani trgovački grad na sjecištu Tanzanijskih cesta. Na ulazu u prvi hotel je stajao veliki natpis na hrvatskom „Otvoreno“. No pokazalo se da nitko na recepciji ne zna tko ga je postavio.

U samom gradu nije baš bilo puno za vidjeti osim jednog indijskog hrama i izvrsnog grčkog restorana. Tako da sam se zadržao samo dva dana. Odmah pri dolasku sam kupio autobusnu kartu za Iringu. U nekakvom pokušaju profesionalnosti su me čak ujutro nazvali iz „ureda“ i podsjetili me da mi bus kreće u 8. Došao sam u 8 do nadstrešnice koja je predstavljala „ured“. Autobus još nije stigao, pa su mi rekli da sjednem ispred. Čekanje se proteglo dobra dva sata i „menadžer“ je sve nervoznije pokušavao me umiriti da bus stiže i neuspješno dobiti nekoga na mobitel. Dva i pol sata kasnije je došao po mene i odveo me do autobusa na drugom kraju kolodvora, koji je imao sasvim drugo ime od ovoga na karti. Pitam ga dal taj ide u Iringu… „Svakako, svakako“.





Put do Iringe je bio zbilja zanimljiv jer je cesta vodila kroz Ruaha Nacionalni Park, pa su cestu pretrčavale zebre, pored ceste šetale žirafe, a u jednom trenutku smo prošli i pored krda slonova. Krajolik je isto bio veoma lijep, posebno na dijelu koji se zove šuma baobaba, kolosalnog afričkog drveća čudnog oblika. No u jednom trenutku smo prošli križanje na kojem je putokaz pokazivao Iringu desno, a bus otišao ravno. Pitao sam čovjeka na susjednom sjedalu koji me uvjerio da je sve u redu. No ubrzo je i on postao malo zbunjen i nešto pitao konduktera na Kiswahiliju koji me nakon toga zbunjeno pitao kartu. Pitam ga dal bus ide u Iringu, a on meni samo „no problem, no problem“. Došli smo do naplatnih kućica nekakvog novog autoputa i par stotina metara nakon što smo ih prošli, kondukter mi je objasnio da će me tu iskrcati, a da će me od tamo pokupiti „piki piki“ (Swahili naziv za motor). Nisam se stigao ni snaći već je bus odjurio, ja sam stajao nasred autoputa sa svojim ruksacima, ali nikakvog „piki pikija“ nije bilo. Nije bilo druge nego nazad do naplatnih kućica gdje su bili poprilično dobro zabavljeni mojim slučajem. Pita me službenik gdje idem. Kažem za Iringu. On me na to pita: „a kako?“ Tu mi je pao mrak na oči, pogotovo kad mi je objasnio da ako ću pješke imam samo 8 km. No smilovao se i ponudio mi da sjedim na naplatnim kućicama pa će zaustaviti prvi bus koji ide za Iringu. I zbilja za nekih pol sata se takav i pojavio.

---