Titanik na Nilu

---

---

Ukrcaj na trajekt za Sudan je jedno od onih iskustava koja dok traju su noćna mora a onda jednog dana davite unuke svojim pričama. Procedura počinje u 8 ujutro kad se u luci počnu skupljati ljudi koji na glavi nose torbe, frižidere, televizore, ormare, veš mašine i sličnu crno bijelu tehniku koje očito fali u Sudanu. Kad se skupi jedno 700.ak ljudi dolazi službenik koji krene sve ručno popisivati. Onda se par sati ne dogodi baš ništa. Negdje oko 14 sati onaj isti Ahmed otvara šalter i nastaje stampedo. U jednom trenutku jednu žena daje veliku šamar činu Ahmedu, on njoj te nastaje opća tučnjava. Tada stiže granična policija i pendreči sudionike, ali i nas promatrače, sve se brzo smiruje i nastavlja po protokolu. Tad se konačno ukazuje naš „pomagač“ i kaže da izađemo iz reda i pratimo njega do ulaza u luku… I zbilja tamo stoji jedan službenik i prebacuje datum naših karata s 2 tjedna budućnosti u sadašnjost. Onda nakon šaltera jedna policijska kontrola, pa vaganje, pa druga, pa neki djedica u bijeloj kuti koji daje besplatne tablete protiv malarije i eto nas konačno na proboju u brod. A tamo atmosfera kao na Titaniku netom prije potonuća. Ljudi gaze jedni po drugima, djeca plaču, starci mlate štapovima, ovi guraju televizore, ovi ormare, ovi tačke…

I nakon puno borbe i par modrica, probijamo se do palube i uspostavljamo kamp u neposrednoj blizini čamca za spašavanje, s vanjske strane zaštitne ograde… U međuvremenu primjećujem da svi bacaju tablete protiv malarije u Nil. Jedan čovjek mi pokazuje na kutiju, pogledam, rok trajanja istekao prije 4 godine. Poklonjenom konju možda ne treba gledati zube, ali rok trajanja svakako treba.

I tako nekih 5 sati nakon ukrcaja moj prenatrpani kruzer krenuo niz Nil prema Sudanu. Atmosfera je bila jako simpatična; svi se družili, dijelili hranu, bacali smeće u Nil, odradili bar kulturoloških interakcija (oni mene učili jesti cušpajz bez zlice, ja njih otvarati boce upaljačem, sve rezultiralo čušpajzom i slomljenim upaljačima na sve strane). Pala noc pa doživio i neponovljivo (nadam se) iskustvo spavanja na palubi, sardiniran između hrpe Sudanaca s vanjske strane zaštitne ograde (nimalo preporučljivo osobama koje se vrte u snu).

Granulo sunce, ugodnih +50, hlada nigdje i tako nakon nekih 20 sati plutanja stigli do Wadi Halfe. Tad je opet počelo stanje koje vise lici na havariju nego na iskrcaj. Ljudi počeli bacati robu, djecu, tehniku s broda, pohrlili svi prema izlazima. Pa prvi policajac daje pecat, drugi daje plavi papir, treći provjerava pecat i papir, četvrti šalje nazad prvom po žuti papir. Nakon toga prvi ured po dozvolu za boravak, drugi po dozvolu za kretanje, treći po dozvolu za

fotografiranje. Sve u svemu po Sudanu moraš hodati s fasciklom punim dozvola.

---