Advertisement
Published: March 25th 2015
Edit Blog Post
Moshi
Izbor za vidjeti Kilimanjaro se svodio na Arushu i Moshi. S obzirom na to da o Arushi nisam čuo baš puno dobrih stvari odlučio sam ipak stati u Moshiju koji je puno manji, a samim time i lišen dobrog djela negativnih karakteristika velikih gradova, pogotovo onih koji privlače puno turista.
Ipak u usporedbi s Kenijom, ali i svim prijašnjim zemljama kroz koje sam prošao, turizam je ovdje bio itekako vidljiv. Mnogo planinara koristi upravo Moshi za početak svog uspona na Kilimanjaro. Ja si nažalost taj uspon nisam mogao priuštiti jer cijene iznose preko 1500-2000$.
No na moje veliko razočaranje, horizont je bio u oblacima i Kilimanjara nije bilo nigdje na vidiku. Na još veće razočaranje tako je bilo i naredna 2 dana. Poprilično je frustrirajuće stajati u podnožju afričkog diva, a ne moći ga vidjeti. Još je bilo gore što su mi domaći ljudi rekli da to može trajati u nedogled.
U hostelu sam upoznao dvojicu zanimljivih putnika, dečke iz Južnoafričke Republike i Nabije koji su na proputovanju Afrikom u običnoj Mazdi i snimaju dokumentarac. Od njih sam dobio dosta korisnih informacija, uključujući tu da je moguće doći do slapova u podnožju Kilimanjara bez skupog ulaska
u sam Nacionalni Park.
Tako sam ranom zorom prema njihovim uputama odlučio krenuti javnim prijevozom do sela uz samu granicu Nacionalnog Parka. Jutro nažalost bilo u izmaglici i nije izgledalo baš optimistično, ali više nisam imao vremena ostati u Moshiju.
Očito je da nisam bio rijedak u svom pothvatu jer su me već u selu spremno dočekali mještani i odvukli me pokazati tradicionalnu ceremoniju kave uz pjesmu i ples (i naravno napojnicu), ali je vrijedilo.
Nakon što sam tvrdoglavo odbijao vodiče konačno su mi odlučili dati neke upute kako doći do slapa. Hodao sam po blatnjavom puteljku prvo kroz plantaže kave i banana, nakon toga kroz džunglu. Vrijeme se nije razvedravalo, a od izmaglice sam već bio dosta mokar. No zanimljivo je bilo da doslovce u svakom grmu se može naći poneka osoba koja nešto siječe, bere, reže i uz malo mahanja rukama i nogama pokaže daljnji put.
Da sam na dobrom putu se pokazalo i kad je iskočio nekakav rendžer i pitao me gdje mi je vodič. Kad sam mu rekao da ga nemam mi je pojasnio da ipak moram platiti neku ulaznicu. Da li govorio istinu ili ne nemam pojma, ali nije tražio mnogo
pa sam popustio.
I zaista uskoro se ispred mene ukazala visoka stijena s koje se slijevao veliki slap stvoren od vječnog snijega na vrhu Kilimanjara. No tamo nisam bio sam jer je prije mene stigla veća grupa sredovječnih američkih turista koji su se kupali u ledenom jezeru. Ja sam ipak odlučio to preskočiti.
Na povratku sam se odlučio odmoriti na jednoj višoj stijeni i tad se dogodilo čudo. Vrijeme se odlučilo smilovati i ispred mene se konačno ukazao bijeli vrh Afrike. Prizor je bio neopisiv, ali ubrzo nestao u gustim oblacima. Kad sam sad već sav blatan, mokar i iscrpljen stigao nazad do sela, odlučio sam se počastiti još jednim domaćim specijalitetom, vinom od banane koje je zbilja ukusno.
Advertisement
Tot: 0.264s; Tpl: 0.01s; cc: 7; qc: 47; dbt: 0.0473s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.1mb