Moyale-Marsabit –Isiolo-Nairobi

---

---

Stigao sam oko 16:30 do Moyalea i krenuo ravno prema granici uz kratko zaustavljanje kod prvog čovjeka koji mi je ponudio promijeniti novce. Naime crno tržište je jedini način za mijenjati Birre u Kenijske šilinge.

No granica je već bila zatvorena i sad sam bio prisiljen prespavati i u Moyaleu.

Na granici se sam se ukazao i njenog prije otvaranja. Konačno mi je službenik krmeljavih očiju udario izlazni pečat i krenuo sam preko dugačkog mosta prema Keniji. Na Kenijskoj strani je stajala šačica do zuba naoružanih vojnika, ali me uopće nisu doživjeli, već mi je samo jedan kimnuo da odem prema kućici za imigraciju. Tamo je sjedio krupni čovjek u odjelu i derao se na nekog mladića da ubuduće ne smije prelaziti granicu s bratovom osobnom. Mene je dočekao s velikim osmjehom, poželio mi dobrodošlicu u Keniju. Odradio sve papire vrlo brzo. Prtljagu mi nitko nije ni pogledao nit me išta pitao.



Kenijski dio Moyalea je bio veliki kontrast od Etiopskog. Dok je Etiopski bio pun ljudi, barova, hotela, bajaja, u Kenijskom nije bilo gotovo ničega.



Prašnjavi neasfaltirane ulice, jedan prljavi poluruševni hotel, nekoliko dućančića.

Većinu ljudi u kenijskom Moyaleu su sačinjavali razno razni pastiri i trgovci iz nomadskih zajednica koji dolaze u Moyale trgovati.

Nisam se baš vidio nekog pretjeranog razloga za zadržavanjem, ali kad sam pitao za prijevoz prema Nairobiju rekli su da je bus moguće uloviti samo prije zore tako da sam bio osuđen provesti dan ovdje.



Hotel je bio jedno ruševno zdanje u centru s 30-ak skromnih soba i zajedničkim vrlo smrdljivim wc-om. Vlasnik je bio vrlo susretljiv i razgovorljiv iako mi je doduše uvaljao „deluxe“ sobu u kojoj je jedino „deluxe“ bilo što je mene koštala dolar-dva više nego bi koštala nekog drugog.

Sastav gostiju je uglavnom bio sačinjen od trgovaca i švercera. Doduše našao se tu i poneki nesretni vladin dužnosnik poput gospodina koji radi za izborno povjerenstvo pa ga zapadne da ode tu i tamo i do tih dalekih krajeva zemlje.

Sve u svemu ne može se baš puno reći o tom vrućem, prašnjavom uspavanom gradu.

Ali se može podosta reći o putu koji je slijedio







Moyale – Nairobi je jedna od najzloglasnijih cesta u Africi. Doduše neupitno je da zasigurno postoji bezbroj gorih, ali takve ni ne postoji glas.



900 km uglavnom neasfaltirane pustinjske ceste, koja vodi kroz uglavnom slabo naseljena poidrućja poznata po čestim međuplemenskim ratovima, ali i banditima. Također zadnjih godina i jedna od glavnih prometnica zloglasnog somalskog Al- Shababa prema jugu Kenije.



Autobusi za jug kreću oko ujutro. Svaki autobus dobiva jednog naoružanog čuvara.

Autobusi su dosta rasklimani i šuplji, ali početak ceste ne opravdava taj loš glas ceste. Malo ispucani asfalt, kroz nekakvu polu stepu, puni malenih gazela, nojeva i babuna.



No ubrzo se asfalt pretvara u makadam, a polu stepa u pustinju. No autobus ne usporava s prosječnih 80-100 kmh. Putnici stalno skačemo , bus se puni crvenom prašinom izvana. Povremeno nas zaustavljaju na vojnim check-pointovima.

Ulaze 2-3 do zuba naoružana vojnika i pregledavaju svima osobne iskaznice odnosno u mojem slučaju putovnicu.

Prvih 5-6 checkpointova prolazi bez problema, ali na jednom me mrko gleda i pita gdje mi je plavi papir. S obzirom na to da imam samo žuti (knjižica cijepljenja) pokušavam objasniti da nemam blage veze ni što je plavi ni gdje bih ga trebao dobiti. Ne zanima ga previše nego kaže da pođem s njim. Putem ja i dalje protestiram da nemam pojma što hoće, no nakon kratkog „Be silent!“ zaključujem da je bolje poslušati.

Sjedim 15-ak min u uredu, bus čeka, dolazi neki zapovjednik, pogleda me i počne vikati na ovog. Naime ispostavilo se da je plavi papir, potvrda da nemam ebolu, koja se zahtjeva samo od državljana zapadne Afrike i iz nekog razloga Etiopljana. Uz ispriku, šalju me nazad u bus i nastavljamo put.



Put i dalje ide kroz puno crvene prašine uz povremeni prizor simpatičnog ograđenog seoceta i ponekog krda deva.



Oko 11 prvi put puca guma. Pržimo se 20-ak minuta na Suncu, guma se mijenja i idemo dalje. Uskoro prolazimo kroz Marsabit. Simpatičan gradič s još simpatičnijim natpisom: „A bit of Mars“ što zbog pustinjskog krajolika crvene boje sasvim ima smisla.



Idemo dalje , čuvar počinje izgledati dosta budno. Puca druga guma, opet van i čekamo popravak.



Zaustavljamo se u Isiolu, prvi put imam priliku nešto kupiti za pojest, ulazim u dućan, a ljudi mi se smiju. Zašto, otkrivam u wc-u jer zbog pijeska koji prolazi kroz rupe u autobusu izgledam kao radnik u rudniku ugljena.



Idemo dalje, krajolik i dalje poprilično pust, vidim tablu koja obznanjuje da je upravo pređen ekvator. Lovim neku mrežu pa zovem Shylocka svog Couchsurfing domaćina i molim ga da me čeka na kolodvoru u Nairobiju. Procjenjuje da ću stići oko 8 uvečer i kaže da nema problema.

Oko 7 uvečer, prolazimo Isiolo, krajolik postaje sve zeleniji, a cesta prelazi u asfalt. Sve djeluje poprilično optimistično. Zovem Shylocka, kaže da uskoro kreće. Nairobi još samo 100 km.

Bus staje i gase se sva svjetla. Svi izlaze, vozač pokušava naći kvar. Nakon sat vremena i dalje traži kvar, Shylock zove i kaže da mu javim razvoj situacije.



Nakon 2 sata vozač zaustavlja nekog motorista i odlazi s njim mi i dalje čekamo.

Oko 23 vozača i dalje nema, zovem Shylocka i kažem mu da mi preporuči neki hotel da ne čeka na kolodvoru. Oko ponoći se vozač vraća s nekim alatima i dijelovima, ali moj strah se ostvaruje. Dolazim u jedan od najzloglasnijih gradova u Africi, sam usred noći. Naime nadimak Nairobija je Nairobbery. Zasigurno ne bez razloga.



Bus kreće dalje, stižem u Nairobi oko 2 ujutro. Prizor kroz prozor nije obećavajući Na moj užas autobus ne ide na glavni kolodvor nego staje u sjedištu firme, dosta van centra. Kroz prozor gledam ljude ogrnute plahtama koji sjete uz vatre zapaljene nasred ulice.

---