Od granicne Meteme do Gondara – kraljevskog grada pod drugim vrhom Afrike

---

---

I prešao sam taj most. Doduše i granicu je bilo malo teže naći jer su je nekako skrili u grmlje, a nitko se baš nije ni potrudio me zaustaviti. Na granici je bio jedan čuvar koji se poprilično iznenadio kad me ugledao. Naime, obzirom da sam došao zadnjim busom i zadržao se poprilično na Sudanskoj izlaznoj papirologiji nisu očekivali da će još netko doći pa su službenici otišli kućama, pa ih je morao zvati da se vrate. No bili su vrlo ljubazni, ponudili me kavom i poželjeli mi dobrodošlicu.

Tako sam ušao u Etiopiju, zemlju mnogih skrivenih ljepota, zemlju na neopravdano lošem glasu zbog mračnih sjećanja na priče o ratu i gladi i zemlju za koju nisam ni sanjao koliku će ulogu odigrati u mojem životu.

Metema je bila poprilično skromno mjesto. Jedna glavna cesta čije su obje strane bile načičkane drvenim kolibama i željeznim kontejnerima. No nakon Sudana mi je izgledala kao Las Vegas. Sve krcato barovima s jeftinom pivom (jednim od onih luksuza koji jako nedostaju u Sudanu), nezamotanim djevojkama koje su mahale sa svih strana, glazbom i noćnim klubovima. Uvečer je pala i kiša koju također nisam dugo vidio. Nakon kiše se pojavio bezbroj nekakvih letećih insekata i bilo je gotovo nemoguće hodati po ulici bez da poneki uleti u usta, oko, uho.



U rano jutro sam uhvatio kombi za prvi veći grad u Etiopiji – Gondar. Većina prijevoza na manje relacije u Etiopiji se odvija kombijima koji su uglavnom duplo natrpaniji od broja sjedala, a vozači poprilično preuvjereni u svoje trkaće sposobnosti. Jedan od uzroka tome je Khat. Khat je legalni biljni narkotik, vrlo popularan u Sudanu, Etiopiji, Somaliji i Jemenu. Khat se bere svjež, listovi se skidaju sa stabljike i onda dugo žvaču. Žvakanje khata konzumenta čini budnijim, opuštenijim i razgovorljivijim. Svi vozači ga jako volje, što sam s vremenom pripisao ubijanju straha na smrtonosnim Etiopskim cestama. Ironija je što je upravo to i uzrok tome da je smrtnost na etiopskim cestama najviša u svijetu.



Cesta do Gondara je bila vijugava i prolazila kroz zelena brda čudnog oblika ispunjena tipičnim afričkim okruglim slamnatim kolibama. Mnogi ljudi u autobusu su povraćali u vrećice. Napravili smo i jednu pauzu u nekom seocetu. Ostali putnici su me ljubazno pozvali da im se pridružim u doručku.

Osnova etiopske prehrane je injara. Injara izgleda kao velika spužvasta palačinka kiselkastog okusa i koristi se kao hrana, podloga za serviranje i pribor za jelo. U Etiopiji se gotovo sve jede s prstima i pribor se smatra nekom vrstom snobizma. Prstima se otkidaju komadići injare i njome se onda grabi ostala hrana poput komadića mesa ili povrća. Sve u svemu dok se ne stekne neko iskustvo zna biti poprilično nespretno.

Druga vrlo popularna stvar u Etiopiji (pogotovo prilikom putovanja) je Khat, zeleno lišće lagano narkotičnog djelovanja. Generalno bilo gdje u Etiopiji se može vidjeti ljude koji nose cijele svežnjeve khata. Konzumira se dugim žvakanjem , a nakon toga se osoba počne osjećati opušteno, budno i jako razgovorljivo. Također je popularan u siromašnim zemljama jer eliminira osjećaj gladi. No iako nema nekakvih jačih nuspojava, khat je od velikih faktora u broju prometnih nesreća u Etiopiji koji je na broj ukupnog stanovništva jedan od najviših u svijetu.



No srećom nisam ušao u crnu statistiku nego sretno stigao u Gondar, grad bogate povijesti u podnožju Simianskih planina na kojima se nalazi najviši vrh Etiopije i drugi u Africi - Ras Dashen.



Nakon Sudanske vrućine bilo je lijepo osjetiti planinski povjetarac, a pogled na okolna brda je bio predivan.

Također me izrazito razveselilo što sam našao prvi čistu i normalnu hotelsku sobu (za svega 10$) nakon dugo vremena. Kao grad, Gondar je isto izgledao većim djelom kao veliki geto – većina kuća su bile limene ili zemljane kolibe, među kojima je svako malo iskakala neka zgrada u kojima su se uglavnom nalazili dućani, restorani i hoteli. Turistička sezona je baš bila na izdahu jer je počinjala etiopska zima (toplo s puno pljuskova)=, ali se mogla tu i tamo vidjeti poneka turistička grupica uglavnom u pripremama za trekking po obližnjim planinama.



Glavna atrakcija samog grada je Fasil tipični srednjovjekovni dvorac, kakav bi očekivali vidjeti u Europi, ali svakako ne na Istočnoj obali Afrike. Fasil je….





Sljedeći dan sam otišao planinariti po Simeanskim planinama. Iako sam želio to odraditi samostalno pokazalo se da ipak vladini propisi uvjetuju uzimanje vodiča i čuvara. Vodič je bio poprilično agilan i skakutao je po planinskim puteljcima u sandalama, ali čuvar je bio već debelo u 70-ima tako da je vrlo brzo odlučio odustati i sjesti ispod stabla te nas pričekati da se vratimo. Teren nije bio posebno težak, a pogled na okolne vrhove i čopore majmuna je učinio izlet predivnim.



S obzirom na to da mi je u Gondaru bilo poprilično ugodno, a bio sam iscrpljen od prijašnjeg tempa odlučio sam par dana provesti šećući po gradu i čavrljajući s znatiželjni i ljubaznim mještanima. I nije bilo dosadno .Igrao sam stolni nogomet , žvakao khat sa studentima, imao priliku prvi put iskusiti etiopsku ceremoniju kave. Što se kave tiče ona je centar etiopskog društvenog života. Etiopija je kolijevka kave i postoji mnogo raznih sorti. Tradicija je da kad dođete kod nekoga u goste vam domaćin pripremi kavu. Ali tu nikako u obzir ne dolaze nikakve instant varijante. Priprema kave u Etiopiji svaki dan uzima dobar dio vremena. Kava se priprema na ugljenu. Prvo se sirova kava stavlja na malu tavu i prži. Nakon toga se ručno drobi i onda se stavlja u posebnu posudu i kuha također na ugljenu. Okus je zaista daleko bolji od uobičajene „zapadne“ kave. Jedini problem za naše „europske“ organizme je što se kava ispija u velikim količinama u sva doba dana.

---