Advertisement
Published: April 4th 2015
Edit Blog Post
Dok slušam zvuke kurulaa, muzike sa obale Tihog okeana Kolumbije, razmišljam o plažama i ljudima koje sam videla i upoznala. Zona se zova Valle de Cauca i glavni grad regiona je Kali, prestonica salse, veselih ljudi i svega onoga što zamišljate kada pomislite na Kolumbiju. Mnogi dođu u Bogotu očekujući tropsku klimu, crnce koji igraju na ulici, osmehe, salsu, salsu, salsu. Bogota je sve samo nije to. Kali svakako jeste. I sada posle dve ipo godine pitam se kako nisam otišla u Kali ili Medeljin da okušam sreću, da me sunce vidi i muzika pomiluje. Elem, sada je možda već kasno. No, vratimo se zvucima marimbe i Pacifika gde sam toliko dugo želela da odem. Osećaj je čudan, kao da ste u Africi. Obline crnkinja koje vam se podmuklo smeju i ismejavaju vaše, belkinje, koje ukoliko su iz Medeljina, su operisane, zvuci regetona na svakom koraku iako se očekuju zvuci marimbe. Slećemo u drugi najveći grad ovog regiona - Buenaventuru, sinonim za nasilje, drogu, gerilju, opasnost, izmeštene ljude, ali i luku i to najveću u Kolumbiji. Najvažnije luke u Kolumbiji su Barankilja i Buenaventura, a za njima sledi Kartagena. Nekada je luka Buenaventure primala i slala 60% robe, danas meštani kažu
da je izvoz i uvoz iz ove luke porastao na 80%. Lakša je ova strana zemlje zbog blizine Azije i sve što može da stigne iz Kine, Indije, Malazije... Upravo je i zato ova obala opasnija.
Kada kažem gde idem za uskršnji raspust, svi me gledaju čudno, misle da nisam normalna. Tihi okean ima jako lošu reputaciju zbog svega što se izdešavalo i što se dešava u zoni. Dakle, rat. Kakav rat? Malo drugačiji od svih ratova koje mnogi prožive. Rat koji ratuju oni sami sa sobom, čak ni da se neki deo otcepi, već rat koji je posle toliko godina izgubio svaki smisao. Rat za puteve, rat za drogu, rat za novac koji je odneo mnoge živote. Svako ko konzumira drogu trebalo bi barem da zna kakve su posledice pravljenja kokaina i ne samo pravljenja, već šta se sve dogodi dok ta droga ne stigne do brodova gde se izvozi za zemlje, kako kažemo napredne, koje učestvuju u mnogim socijalnim problemima ovih zaostalih zemalja. Kokain se pravi dubogo u džungli. Sadrži biljku koku u raznim procentima u zavisnosti od kvaliteta koji želi da se postigne. Kaže se da većina kokaina sadrži samo 10% biljke, sve ostalo je
teška hemikalija. Zemlja koke je Bolivija, zemlja Anda i teških životnih uslova, priroda se postarala da im oteža uslove svojim vrtoglavim visinama, suncem koje kada se pomeša sa hladnoćom peče i gori kožu. U Boliviji koka je sveta biljka i uopšte svuda gde ima domorodaca. U Boliviji, u većini mesta ne može da se preživi ukoliko se ne žvaće koka ili ako se barem ne pije čaj od ove biljke. Sletanje u La Paz je direktni atak na mozak zbog nedostatka kiseonika i upravo je zato važno žvakati koku, pomaže dovod kiseonika do mozga i sprečava glavobolje i u mnogim slučajevima smrt. Mnogo od te koke se šalje za Kolumbiju. Kolumbija je isto ima, ali u borbi protiv Pabla Eskobara, vlada nije znala više šta da radi, pa je zatražila pomoć od Amerikanaca, onih severnih, koji su poslali avione sa otrovom i mnogo zemlje uništili, posebno one gde se uzgajala ova sveta biljka. Zato je danas nema u velikim količinama, kako mnogi misle. No, vratimo se savesnosti pri konzumiranju kokaina. Dakle koka stigne iz Bolivije ili iz određenih delova Kolumbije u dobro skrivene laboratorije u džungli. Svuda okolo džungle je gerilja. Šta gerilja radi? Preti ljudima i izbacuje ih iz
kuća ili im ponudi da im se pridruže. Treće opcije nema. Sa pištoljima na glavama ih isteraju da zatim mogu u potpunosti da kontrolišu zonu i da rade šta hoće, dakle da gaje koku, da prave kokain ili da je mirno i nesmetano prevezu gde treba. Situacija je počela da se smiruje pre mnogo godina, nakon smrti Pabla Eskobara, ali se još uvek nije u potpunosti stabilizovala. Određene zone su crvene u koje se jednostavno ne ide. Otmice više nisu tako česte. Upravo se to i dešava u blizini Tihog okeana, gde ima više različitih bandi i mafija koje žele da kontrolišu luku i nesmetano pošalju robu u mnoge delove sveta. Mnoge bande su bande političara koje međusobno ratuju u želji da neometano pošalju robu. Korupcija je velika, a korist za političare ogromna. Ljudi koji su primorani da napuste svoje kuće su u većini slučajeva seljaci koji samo znaju da obrađuju zemlju i koji imaju vrlo malo akademskog obrazovanja. Država nema plan, nema socijalnu pomoć za ljude kojima se ovo desi. Završe u gradovima, gde ne znaju šta da rade, kome da se obrate i svakako nemaju gde da žive. Mnogi u pokušaju da ostanu na svojoj zemlji i rade
jedino što znaju, završe mrtvi. Preporučujem film Los colores de la montana koji vrlo jasno govori o ovim problemima. I uvek sam se pitala zašto dođu u Bogotu. Valjda svi pričaju o tome kako ovde ima posla, ne znam. Ali dođu i završe tražeći novac na ulici, pri tom je klima okrutna, mnogi završe u planini, na krajnjem jugu Bogote, u krajevima koji nisu adaptirani za život ljudi, gde nema vode, struje. Naprave kuću od lima, konzervi i kartona, na zemlji koja ih ne štiti od kiša i hladnoće. Nekako u Kaliju ili Medeljinu imaju barem lepo vreme, ako ništa drugo. Barem je zemlja plodna, pa se ovde vrlo teško umire od gladi. Dakle konzumiranje koke i jedna noć dobrog provoda direktno je učestovanje u zločinima, preseljavanjima, završavanju na ulici, smrtima i bogaćenju zločinaca. Da se barem konzumira sa znanjem, kao što u Lajanju na zvezde kažu: "Vidiš sa kakvim se znanjem ide u kafanu!"
Drugi problem Buenaventure je voda. Voda je svuda, ali je nema za piće. Čak se i jedna od najčistijih reka Kolumbije nalazi u neposrednoj blizini, ali zašto je nema u česmama? Korumpiranim političarima više se isplati da svu tu vodu prodaju brodovima koji
ovuda prolaze i koje čeka dug put nazad za Aziju, dok stanovništvo mora da trpi nestašicu.
Apsurdna je tolika patnja, posebno u ovim delovima zemlje koji su praktično zaboravljeni od strane vlade Kolumbije, a o kojima ostali Kolumbijci razmišljaju kao o delovima gde ne treba ići, gde nema ničega i zaboravljaju da budu putnici, a ne puki turisti koji samo traže lepo.
I za kraj vas ostavljam da slušate zvuke marimbe, toliko voljene na obalama Tihog okeana.
Advertisement
Tot: 0.18s; Tpl: 0.031s; cc: 8; qc: 51; dbt: 0.1223s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.1mb