Advertisement
Published: January 17th 2008
Edit Blog Post
17.1.2008. 12.15, Emirates Palace Kempinski Hotel, Abu Dhabi
Naspavao sam se muški i probudio u 8. Vani sunce i lipota svita, da ne povjeruješ! Doručak je kao i sve na royal razini i tu se nema kaj reći, sto vrsta... svega. Najtočnije je reći sve od svega, bolje nego da sad sve opisujem do detalja (inače mi opisivanje hrane jako ide na zivce), ali padne ti na pamet u jednom trenutku da je šteta kaj nemaš tri zeluca pa da se mozeš najest za cijeli dan, ili čisto da mozeš guštati 2-3 sata u svemu što se nudi. Znam da je prozdrljivost smrtni grijeh (kao uostalom i svi koji su gledali "Sedam") al kaj mogu, palo mi je to na pamet. Dakle: "Dobar dan Gospodine Stankouvikč! (tak nekak me zovu) Što biste zeljeli pojesti na ovo prekrasno jutro? --- Dobar dan. Ja bih sve od svega. --- Nema problema! Evo, jedno sve što uopće postoji stize!" i te fore. Btw zanimljivo je kako se čovjek brzo navikne na to da mu se obraćaju ponizno, primiču mu stolac i klanjaju mu se, kakav god stav apriori imao o tim stvarima. Zapravo zelim reći da sam jučer došao ko mali Mujo i
čudom se čudio tome, a nakon 24 sata takvog tretmana pomislio: "kae pizdo, ništa dobro jutro i to?!" kad me jedan od sto vrijednih mrava koje sam jutros sreo kako rade po hodnicima i restoranu nije ekstra pozdravio kad me ugledao (za što bi sto posto dobio po prstima da ga je slučajno vidio diša Mohammad). Čovjek je pravo govno po defaultu, časne mi riječi. Malo malo sam se zamislio nad samim sobom. I prestao se zgrazat baš tak jako nad lovašima kojima je to normalno. Čini mi se da nikad ne bih mogao postati sasvim takav al kad si u pravoj lovi i mozeš si stalno priuštiti ovakav smještaj, to te rasturi kao osobu i učini te drugim čovjekom. Nakon svega, pomisao je jednako scary koliko je zamamna. Beware what you wish for. E da, nemojte mislit da tu manualne poslove obavlja lokalna raja. A ne ne.. Svo osoblje osim onog na recepciji su Pakistanci, Šri Lančani i neki Azijati za koje nemrem skuzit odakle ih uvoze, ali smiješno je da se svi strašno trude govorit dobar engleski no jednostavno im ne ide. I onda to dovodi i njih i mene u neugodnu situaciju kad nešto pitaju. Npr ako
zeli reći Thank you very much, to zvuči otprilike ovak: Tek uu veer maaš. Onda ti niš ne skuziš pa pitaš da ponove, onda se oni onak tajno zaseru pa kazu još gore i tak to ide u krug i dost je komplicirano.
Nakon toga je uslijedila šetnja po palači s opet nekim Mohammadom - ovaj je šef PR-a (imaju li uopće koje drugo ime, pobogu?), i tu sam uvidio da sam se dao impresionirati pizdarijama i da su me zapravo stavili u šupčinsku sobu, jer default za goste Emirates Palacea je apartmančina od 400 kvadrata. Bacite li pogled na master bedroom i uočite li koliki je u njoj Mohammad koji btw ima metar i devedeset, bit će vam sve jasno. Na svakom katu unutar kupole takvih je šest, a najnormalnija je stvar da dođe neki Rus i uzme cijeli kat, bez obzira na to da li je s ekipom ili sam samcat. Sick as hell. Sve je talijanski mramor, sve je rukom napravljeno, a tamo gdje na lukovima ili na zidovima vidite zlato, e pa to je pravo zlato. Cijeli hotel ima milijun (brojkom 1.000.000 iliti tisuću tisuća) kvadratnih metara tak da smo prošetali samo po najuzem centru, a
poslijepodne idemo obilazit izvana golf-cartom jer bi nam pješice trebao cijeli dan. Idem pit čaj, a onda na dejt, pogađate - sa starim frendom Mohammadom.
17.1.2008. 18.54, Emirates Palace Kempinski Hotel, Abu Dhabi
Navozili smo se bome okolo i naokolo, al nisam baš nešto snimio jer je poprilično šugav dan, nije skroz oblačno ali je mrena preko svega. Uvidio sam da čika Djordje i njegovi frendovi kad dođu (a čika Djordje Bush ima puno frendova, prošli je tjedan bila svita od 600 ljudi s njim ovdje na ladanju), da se ne bi miješao s običnom rajom ima poseban prilaz za svoje vozilo, koji inače ne sluzi ničemu, a koštao je valjda ko novi stadion. Jako cool. Not.
Nakon toga sam jeo u libanonskom restoranu. Nije loše no poslije mi je bilo zao kaj nisam išao u perzijski jer sam kod libanonaca jeo već jednom u Francuskoj, i točnim se pokazalo zlatno pravilo da nacionalna hrana ima isti okus svugdje po svijetu osim u zemlji iz koje potječe. Dok sam sjedio u restoranu a oko mene su se prezderavali mahom debeli arapski biznismeni u onim haljinetinama i s krpama na glavi kao da se zajebavaju ili su maškare uranile
mjesec dana (ne mogu si pomoći ali i dalje mi tak izgledaju dok u tom autfitu i punoj ozbiljnosti piče okolo), u restoran je uletila prava pravcata AbuDhabijska sponzoruša i proparadirala da vidi koga ima. Plava, mršava, top sređena, dotepla se sto posto iz neke srbije il rusije il tak nešto, utegnula se sva u usku odjeću (ovdje minice ne prolaze, vjerojatno bi je zadavili da tak dođe), i propičila je dva puta gore dolje pokazujući ogromne sise, al kad kazem ogromne to i mislim, mozda su čak među većima u svijetu. Ne kuzim kak hoda. U faci je bila čak ok, osim izraza lica koji joj je i dao legitimaciju isti tren. Al nekak je tipovi nisu popušili. Konobari su se okretali i slinili, al pravi igrači ništ. Tko zna, valjda im takvih prođe 17 dnevno kroz razne restorane u finim hotelima pa ih više ne puše ni pol posto. Ova je izgledala malo razočarano i odštiklila natrag van. Operacija neuspjela, al hvala joj, baš me zabavila ta predstava, bilo mi je malo dosadno solo u restoranu. Inače, couvert u libanonskim restoranima je hrpa nekuhanih mlinaca (to glumi kruh brijem) i gomila kiselih krastavaca na tanjuru. Čisto da se
ne iznenadite kao ja kad vam to donesu. Postoji i neznatna mogućnost da se frajeri dobro zajebavaju, pa kad vide pacera koji nema pojma poput mene, donesu mu tak neko sranje s ozbiljnom facom na licu i onda se drapaju dok luzer to jede, sav sretan kak se dobro uklopio i kak je pravi kozmopolit. Kao, da arapi dođu k nama dali bi im za couvert jedan sirovi neoguljeni patlidzan i bobi štapiće il tak neš pa se valjali dok ovi jedu. Al ako imaju tolko duha da me sjebu s mlincima i krastavcima, nije mi zao ak su se dobro nasmijali usput 😊
Koliko god da je to sve jako super, jedva čekam da sročim taj tekst za Gloriju, pošaljem im fotke i sutra se izgubim u grad. Malo sam se zaelio ceste i hodanja okolo i novih stvari, umorili me megalomani s jebenim hotelom. Veća kupola od Vatikanske, više osoblja nego u Bellagiu, bolji mramor nego u Veneciji, veći kurac nego Rocco Sefreddi, moji dragi Mohammadi, sve mi to lagano postaje bla bla, sutra ću se najest vašeg prejebenog doručka, u 11 sjedam u taxi, čekiram se u hotel za ljude i idem razgledat Abu Dhabi napokon. E
da, danas me zahaltao moj butler na hodniku da zašto ništa ne zovem, da nije moguće da mi ništa ne treba haha.. Nisam izdrzao pa sam mu rekao da ne treba bit tak napet, da dok sam ja sad na snimanju ak hoce moze sjest k meni u sobu i pogledat malo telku jer imam velku plazmu, a ak treba da mu mogu i naredit pa onda i nema izbora. Ovaj put se odmah smijao 😊 Wicked.
Advertisement
Tot: 0.061s; Tpl: 0.013s; cc: 5; qc: 44; dbt: 0.0377s; 1; m:domysql w:travelblog (10.17.0.13); sld: 1;
; mem: 1.1mb
Sanda
non-member comment
Ko prezivi, pricace ..
Nisam vjerovala sve do momenta dok se poznata glava nije pojavila u kadru ... Situacija je krajnje cupava ... mislim, kako uzivati u Abu Dhabi -u a da se to ne odrazi na mentalno-fizicko-univerzumskom planu tebe kao jedinke, kada se vratis u Zagreb? Hm ...