Mobamba bay - raj na jezeru Malawi

---

Put se nastavio prema jugu Tanzanije kroz grad Songeu. U Songei sam namjeravao posjetiti hrvatsko sirotište „Kolajne ljubavi gdje sam se već najavio, ali iz tehničko- vremenskih mogućnosti nažalost ipak nisam nego sam iz Songee krenuo prema mjestu koje su mi preporučili mnogi bivši volonteri – Mobamba Bayu.

Mbamba Bay je najjužnija točka Tanzanije i nalazi se na obali jezera Nyasa poznatijeg po imenu jezero Malawi. Put do Mobambe se probijao kroz puno kilometara neasfaltirane ceste u još jednom rasklimanom autobusu s drvenim sjedalima. Rekao bi čovjek da sam se navikao do sada… Ja jesam, trtica nije.

I stigao sam do Mogambe Baya i prema preporuci prijatelja pronašao čovjeka po imenu Hadarin. U tako malom mjestu nije ga bilo teško pronaći. Bio je vrlo sretan da ga je netko preporučio i ponudio je pokazati mi Mbambu. Mbamba Bay je predivno ribarsko mjesto gdje je vrijeme stalo. Teško pristupačno cestom, čak izvan električne mreže masovni turizam je Mgombu zaobišao, život je ostao nepromijenjen. Kristalno čista voda nepreglednog jezera koje spaja Tanzaniju, Malawi i Mozambik je osnova života u selu. Svaku večer stotine malih drvenih kanua isplovljava pokupiti mreže prije zore. Visoke temperature i vlagu je pravi užitak razbiti kupanjem u jezeru (uz određen rizik Bilazije, parazita koji živi u jezerima Afrike i izaziva ne baš ugodnu bolest – Shistosomijazu.



Hadarin se isprva činio zanimljivim društvom, no nažalost i ne baš jeftinim. Tijekom šetnje okolicom me pozvao da navečer izađemo na piće što sam rado prihvatio. Naravno bio sam sasvim svjestan da u Africi kad te netko pozove na piće i očekuje da će gost pokriti račun i nisam imao nikakvog problema s time. Ubrzo nam se pridružila i njegova zaručnica. Ispostavilo se da imaju zavidan kapacitet. Nakon otprilike 20 naručenih piva mi je već pomalo dozlogrdilo što su očito primijetili, pa mi ponudili u znak zahvalnosti da sutradan dođem na večeru. S tom simpatičnom gestom su zaradili još poneku pivu, ali ipak ni tu nije stalo. Hadarin je došao sljedeće jutro do mene pitati me dolazim li na večeru pa uz izmotavanje da mu je baš neugodno, ali ne može priuštiti namirnice, a sram ga je reći zaručnici. Naravno, dao sam mu za namirnice. Večera je bila daleko skromnija od novca za namirnice, a kad mi je sugerirao da bi bilo pristojno nešto dati i „kuharici“ u znak zahvalnosti... Da skratim priču, tu je našem druženju došao kraj...

Sljedeća dva dana sam proveo uživajući po tom divnom selu i okolnim predivnim stijenama, zabavljajući se s hrpom znatiželjne djece i gledajući spektakularne zalaske Sunca.

---