Wadi Halfa – vrata u „pravu Afriku“

---

---

U Wadi Halfi sam prvi put dobio neki lagani osjećaj da sam u Africi. Wadi Halfa sama po sebi ne nudi baš ništa. Maleni pustinjski gradić, pržen na preko 45 stupnjeva, bez ikakvog raslinja kojem za koji je očito da postoji samo zbog trajekta. Nekoliko dućana, jedan restoran (odnosno bolji naziv bi bila zalogajnica) i nekoliko nastambi koje iznajmljuju sobe. A dotične je kad dođe trajekt jako teško naći. U kombinaciji s jednim Britansko – Jamajkanskim parom smo se uputili u potragu za smještajem i nakon nekoliko odbijenica došli smo na nekakvu recepciju gdje je sjedio dječak od nekih 12 godina. Nakon puno mahanja i tipkanja po kalkulatoru došli smo dogovora i pokazao nam je deluxe sobu. Deluxe soba se sastojala od 4 ne bas cista kreveta na oprugama nasred prazne neožbukane sobe s klimom postavljenom točno pored rupe u zidu kojoj je nedostajao prozor. Nakon uključivanja klima je ispljunula pozamašnu količinu pijeska i radila decibelažom helikoptera. Kupaona je bila zajednička na hodniku, očišćena vjerojatno nikad s nekom zelenom sapunastom tekućinom u boci Spritea. No u nedostatku izbora poslužila je. Gradska zalogajnica je bila solidna rupa prepuna muha koja je posluživala pečene piliće i sok od manga (sasvim ukusan, osim što je moj Argentinski suputnik nakon pola čaše morao otrčati van isprazniti crijeva). Vrhunac života u Wadi Halfi se pokazala malonogometna utakmica koja se očito svaku večer igra na improviziranom igralištu pored glavne (i jedine) ulice.

Nakon još jedne ne baš najbolje prospavane noći (zahvaljujući klimi bez koje bi prokuhali) ujutro smo se zaputili u borbu sa sudanskim dozvolama. Naime u Sudanu je potrebna dozvola za apsolutno sve odnosno registracija boravka unutar 3 dana, posebna dozvola za putovanje u bilo koji grad i dozvola za fotografiranje. Po prve dvije smo se uputili u lokalnu policijsku postaju, ali oni nas nisu razumjeli ništa pa su nas poslali u Turistički ured. Tu je počela komedija. U turističkom uredu nitko ne govori ništa osim arapskog. No shvatili su da tražimo dozvolu za fotografiranje i izdali nam je vrlo brzo. No sve ostalo se pokazalo vrlo zanimljivim. Na pitanje o autobusu iz Wadi Halfe smo dobivali 2 odgovora: „Welcome“ i „Thank You“.



Nakon uobičajenog mahanja rukama i nogama, šef ureda je shvatio da mi od Turističkog ureda nadobudno očekujemo i turističke informacije i nestao u drugu prostoriju da bi se vratio s velikom mapom Sudana koja datira iz vremena kad su Južni i Sjeverni bili i dalje ista država. No veći problem mape je bio što je zapravo pokazivala samo granice, bez ikakvih cesta, a jedini ucrtani grad je bio Khartoum. Očekivano, pokazao je u njega i rekao Khartoum i važno klimao glavom još minutu. Kad je na svoju nesreću shvatio da nas to baš ne zadovoljava, pokazao je na more i rekao da je tamo Port Sudan koji je navodno predivan i pokazao je na zapadu Darfur uz komentar: „No go place.“ Na njegovo olakšanje odustali smo od daljnjih informacija i zaputili se prema autobusnoj stanici. Britansko jamakanski par je odlučio ravno dalje za Khartoum, Juan i ja za Dongolu. Bus je zapravo bio mini bus indijske proizvodnje i poprilično natrpan. U kombinaciji s vrućinom sljedećih 8 sati vožnje nije izgledalo nimalo optimistično.

---