Dongola - budno oko Velikog brata

---

---

Bus je krenuo kroz ne baš zanimljiv Sudanski krajolik. Dok Egipatski dio Sahare izgleda poprilično romantično sa svojim dinama i žutim pijeskom, Nubija (Sudanski dio Sahare) je jednostavno hrpa nepregledne bezlične sive prašine. Zanimljivo je bilo da usred te pustoši se zna dogoditi da netko od putnika vikne vozaču da stane, izađe, uzme stvari i krene pješke u naizgled ništavilo. Kako uopće prepozna u tom sivilu gdje treba izaći mi nije ni dan danas jasno. Isto tako svako malo se uz cestu usred pustinje nađe i poneki novi putnik. I tako smo Juan i ja sjedili na mjestu za 3 osobe ss još4 suputnika. Klima je bila na maksimumu jer da nije pitanje koliko bi nas uopće stiglo do cilja. Tu sam zapravo i prvi put imao priliku malo bolje upoznati svog suputnika i novog prijatelja. Juan je 25-o godišnjak iz Buenos Airesa, po struci novinar. Krenuo je prije 3 i pol mjeseca iz Španjolske preko Maroka, Tunisa, Alžira, Egipta prema Južnoafričkoj Republici. Budžet skroman, većinu smještaja rješava kampiranjem i couchsurfingom. Zasad uspješno kaže.



Malo po malo sati su prošli, sunce već zašlo iza horizonta, mrak počeo padati, a mi stigli do Dongole. Iako je već pao mrak, naš dolazak je izazvao poprilično zanimanje. Gotovo podjednako kao i polufinale Lige Prvaka koje se upravo prenosilo ispred prenatrpanih televizora. Okupljenu grupicu znatiželjnika smo zamolili da na nas odvede do nekog solidnog hotela. To se u Dongoli pokazao dosta teškim zahtjevom.



Prvi je doduše izgledao u najboljem slučaju pristojno, ali je navodno bio prenatrpan „Navodno“ zato što postoji priča da mnogi hoteli ne primaju strance da ne privuku pažnju „Velikog Brata“ – Sudanske obavještajne službe. Također je donedavno postojao među strancima dosta popularni hotelčić u vlasništvu Koreanske obitelji, ali je zatvoren, a obitelj protjerana iz Sudana.



Drugi je bio slobodan, ali je imao jedan čak i za nas nepremostiv nedostatak – nije imao ni krov ni zidove, a bome krevete. Dakle dvorište puno prljavih madraca na zemlji. Prizor kakav se obično može vidjeti na vijestima poslije neke prirodne katastrofe.



Konačno smo naišli na treći koji je ipak bio korak iznad. Imao je sobu sa zidovima i krovom. Doduše bila je depresivna, bez prozora, s rupom u ćošku koja je služila kao wc i širila miris sobom. Madraci i jastuci su bili smeđi od pijeska, ventilator se jedva vrtio, ali boljeg nije bilo. Drugi izbor je bio rentati krevet na hodniku ili na recepciji.

NNo s obzirom na to danisam normalno spavao od Egipta, taj prljavi krevet je zapravo poslužio za jedno od boljih spavanja taj tjedan.



Ujutro smo odlučili krenuti u razgledavanje. Za savjet gdje i kako da krenemo smo odlučili pitati vlasnika hotela. „Odite na plažu“ – bio je njegov savjet. Na pitanje o Staroj Dongoli, jednom od bogatijih arheoloških lokacija u Sudanu, samo je slegnuo ramenima i rekao – „Da, to također.“ Dotična su se nažalost pokazala dosta nepristupačnima za putnike na budžetu, jer nikakav oblik turističkog obilaska ne postoji, pa smo se odlučili za plažu. Nakon gotovo dvosatnog lutanja po vrelom Sudanskom suncu našli smo „plažu“ – 10-ak metara ppijeskauz obalu Nila. Na plaži je bbiosamo jedan čovjek koji je prao veš u rijeci, ali je bio vrlo sretan što nas vidi pa smo se narukovali s njim dobrih 10 minuta uz ponavljanje „Merhaba“, „Shukran“ (Dobrodošli,Hvala).



Na povratku s plaže su nas zaustavila dva policajca i s osmjehom pokazala da sjednemo u auto i pođemo s njima. Bilo nam je poprilično nelagodno obzirom da nikakav odgovor gdje i zašto nismo uspjeli saznati. NNo s obzirom na to dasu stalno ponavljali sa osmijehom „No problem“, činilo se da se ništa neugodno neće dogoditi. Odveli su nas u policijsku postaju i stavili da sjedimo u prostoriji natrpanoj papirima i registratorima. Nakon pola sata se ukazao jedan policajac i donjeo čaj, a na pitanje zašto i koliko još trebamo tu sjediti je samo rekao „No problem“. Nakon još pol sata je došao neki službenik i zatražio naše putovnice i dozvole. Nikakvo daljnje objašnjenje nije došlo dok nije nakon puno tipkanja na starom IBM računalu zatražio 300 Sudanskih funti (oko 250 kuna). Kad smo zatražili objašnjenje je otišao po neku gospođu koja bi navodno trebala govoriti engleski. No taj se svodio na „Registration money“. Na kraju smo platili i u putovnicama našli naljepnicu s na kojoj je pisalo „Central Registration Khartoum“. Sjeli u policijski auto koji nas je odbacio do našeg hotela iako nas nitko nije pitao gdje smo odsjeli.



Sljedeće jutro odmah poslije doručka nam je pokucao vlasnik i rekao da nas opet treba policija. Ovaj put nisu trebali nas, nego putovnice koje su uzeli opet bez nekog objašnjenja i otišli.



Nekoliko sati kasnije dok smo hodali po gradu su došla druga dva policajca i vratili nam dokumente. I tu sam postao ssvjestanSudanskog „Velikog brata“. Naime u Sudanu nema turista. Zapravo izuzev Khartouma nema ni stranaca, a oni koji se pojave su pod stalnim nadzorom i organi reda u svakom trenutku znaju gdje se nalazite.

---