Bahir Dar - izvor plavog Nila


Advertisement
Ethiopia's flag
Africa » Ethiopia » Amhara Region » Bahir Dar
May 15th 2014
Published: March 25th 2015
Edit Blog Post

Total Distance: 0 miles / 0 kmMouse: 0,0


Nakon zanimljivih 6 dana u Gondaru uzeo sam minibus za Bahir Dar. Put je bio dosta sličan prethodnom, uz puno lijepih stijena i brda, pa ne tako lijepog masovnog povraćanja suputnika i divlje vožnje šofera pod utjecajem khata.



Stigao sam u Bahir Dar koji mi je na prvi pogled izgledao isto kao toplija verzija Gondara bez planina.

I prvi motel pristupačne cijene je bio dosta skromniji od hotela u Gondaru. No kad sam otišao u predvorje na ručak ugledao sam poznato lice – Juana, Argentinca s kojim sam se rastao u Kahrtoumu.



Kao što sam ja odlučio uzeti predah u Gondaru on je učinio isto u Bahir Daru. Bilo mi je drago vidjeti opet „starog prijatelja“ koji se pokazao sad i kao sasvim dobar vodič. Bahir Dar je zapravo bio značajno veći i urbaniji od Gondara, s mnogo više visokih zgrada i velikim nogometnim stadionom u izgradnji. Bahir Dar se nalazi na obali istoimenog jezera, a to jezero je značajno po tome što u njemu iz podzemlja izvire plavi Nil, srčana arterija Egipta i Sudana.



Dovoljno je vidjeti zalazak Sunca nad tim ogromnim jezerom, nakon kojeg se pojavi tisuće krijesnica (doduše i komaraca) da shvatim zašto je Juan toliko dugo ovdje. Upoznao me i sa svojim novim poznanikom i vodičem Mekonnenom koji mi je za sutradan organizirao turu po jezeru i njegovim otočnim samostanima. Ujutro sam došao na dogovorenu destinaciju. Bio sam jedini stranac, svi ostali turisti su bili Etiopljani iz Addis Ababe. Tura je trajala oko 4 sata i sastojala se od obilaska 4 pravoslavna samostana od kojih je svaki na zasebnom otočiću. Ne mogu se pohvaliti da sam shvatio previše o njima jer je vodič sve objašnjavao na najraširenijem od Etiopska 72 jezika – Amharskog, jeziku od kojeg sam u 9 dana jedva naučio reći „Hvala“ – „Amaseganalou“.

Nakon samostana nas je tura odvela na točku gdje navodno izvire Nil (navodno jer zapravo ni po čemu ne izgleda drukčije od ostatka jezera), ali je prava poslastica bila za kraj grupa Nilskih konja koji su se bezbrižno brčkali blizu obale.





Upoznao sam i ostatak grupe, a posebno dvije studentice iz Addisa, Chichi i Lidiju koje su me pozvale navečer u kulturni centar da vidim etiopsku tradicionalnu glazbu i plesove.

Pridružili su mi se Juan i Mekonnen za kojeg se ispostavilo da je poprilično dobar u izvlačenju novca… Ali kao što mi je netko rekao u Gondaru: U Africi ništa nije besplatno.

Jedna od moje dvije nove prijateljice, Chichi me pozvala da sutradan s njima odem na izlet do Bahir Darskih slapova jer su one već organizirale prijevoz.



Smeđi ogromni slapovi privlače puno turista što domaćih sto stranih. Iza slapova se nalazi velika Hidroelektrana koja i danas napaja strujom velik dio Etiopije, a dizajnirali su je inženjeri iz Jugoslavije. Moram priznati da sam se osjećao ponosno da eto konačno mogu ljudima predočiti nešto od mog podrijetla, a da nisu Šuker, Modrić i Mandžukić (bez kojih doslovce nitko ne bi u tom djelu Svijeta nikad ni čuo za nas.)



Sljedeći dan je Juan otišao za Addis Ababu, a ja sam provodio vrijeme s Chichi i Lidiom. No i njima je bilo vrijeme za polazak pa su mi rekle da odem s njima. Bila je vrlo privlačna ideja, no sve karte za autobus su bile prodane nekoliko dana unaprijed. Jedina opcija za mene je bilo probati uloviti javni autobus s autobusnog kolodvora. Nisam htio ostati sam u Bahir Daru u kojem sam ionako već sve vidio. I odluka je pala. Pojavio sam se u 5 ujutro ispred Bahir Darsakog autobusnog kolodvora, Manaharije.



Prizor nije baš bio ugodan. Stotine ljudi koji čekaju da se vrata kolodvora otvore i onda jedni preko drugih, stampedo stila, krenu u borbu za mjesto u autobusu. S 2 ruksaka sam imao oko sto kila što je dobro poslužilo u toj borbi i gaženju preko starih i nemoćnih tako da sam se uspješno probio do velikog autobusa koji je išao za Addis Ababu. No kondukter me zaustavio i tražio kartu koju nisam imao pa mi je rekao da lijepo čekam dok se završi ukrcaj putnika s kartama pa ako ima mjesta mogu i ja. Čekao sam sat i pol i na kraju nije bilo mjesta. Kad sam već namjeravao poražen nazad u hostel, za ruku me povukao jedan dečko i rekao da postoji i minibus (odnosno kombi). Nije zvučalo udobno provesti sljedećih 7-8 sati nagužvan u kombiju, ali što je tu je. U stvarnosti se pokazalo i gore. Naime trpanje putnika u kombi je neka vrsta ljudskog Tetrisa tako da vozilo kapaciteta 12 ljudi se nekako magično strpa 18. Drugi ne baš najsretniji faktor je da kombiji imaju zakonom ograničeni domet tako da ne ide do Addisa nego se presjeda više puta po raznoraznim malim mjestima, gdje su ljudi toliko oduševljeni kad vide stranca da imaju potrebu pipati nos, dirati kosu i slično. A za kraj nije ni 7-8 sati nego 11-12. Dio puta koji nisam odrijemao (jedna vještina stečena u Africi je drijemanje u najneudobnijim mogućim položajima) je bio poprilično zanimljiv, a higlight je bio oblak skakavaca biblijskih proporcija


Additional photos below
Photos: 14, Displayed: 14


Advertisement



Tot: 0.351s; Tpl: 0.026s; cc: 10; qc: 54; dbt: 0.0165s; 1; m:saturn w:www (104.131.125.221); sld: 1; ; mem: 1.4mb