BAHARIYA – Cvijet Egipatske zapadne pustinje


Advertisement
Egypt's flag
Africa » Egypt » Western Desert » Baharia
April 15th 2014
Published: March 13th 2015
Edit Blog Post

Total Distance: 0 miles / 0 kmMouse: 0,0


Put je dalje išao prema zapadnoj Egipatskoj Sahari, maloj oazi u jednom od najljepših dijelova najveće svjetske pustinje, Bahariyi. Autobus do Bahariye vozi satima kroz beskrajne prazne pješčane ravnice. Egipatski autobusi su sasvim pristojni ako se izuzme višesatno puštanje Kurana na zaglašujućoj decibelaži.



I tako se nakon nekoliko sati monotonoga ali lijepog žutila ukazale palme Bahariye. Bahariya je u punom smislu riječi oaza… Voda, palme, ljudi, životinje okruženi pustinjom. Iako sam svom domaćinu Mohammedu Kotabyu se najavio mailom unaprijed ispostavilo se da on taj očito nije pročitao… Da situacija bude malo nezgodnija ispostavilo se da mu ni broj mobitela nije funkcionalan pa sam pola sata sjedio na praznoj autobusnoj stanici. Ukazao se neki rasklimani kamion, provirio zamotani beduin i na sasvim solidnom engleskom upitao što tu radim… Objasnih mu da čekam gospodina Kotabya, na što mi on samo kimnuo i prije nego sam uspio išta izustiti produžio dalje… Kad sam se počeo osjećati već poprilično nesretno ii izgubljeno ukazao se Land Rover s drugim zamotanim beduinom za kojeg se ispostavilo da je Kotabyev sin, da Kotaby uopće nije u gradu, niti da itko ima pojma tko sam ja i da uopće dolazim, ali mu je onaj iz kamiona dojavio da sam tu pa eto on me došao pokupiti.



I tu je počela priča o nezaboravnom gostoprimstvu beduina. Kotabyevi se bave devama i imaju mali turistički kamp, ali zbog ukupne situacije u zemlji nemaju turista., pa su prodali i iznajmili većinu deva na turistički malo življoj obali crvenog mora.



Kotabyi su stara beduinska obitelj, prije puno generacija doseljena iz Libije. Vrlo brzo su mi pokazali čaroliju Bahariye. Malo mjestašce od kojih 1000 stanovnika u kojem se čovjek ne može osjećati uplašeno ili ne dobro došlo. Beduinima je posjetitelj svetinja. Tako da vrlo brzo su sva vrata u selu otvorena za čaj, nargilu ili čisto prijateljsko ćaskanje ili pokušaj toga, ovisno o jezičnoj barijeri. Rođaci i prijatelji su glavna stvar. Skupljaju se kod nekoga u stanu svi sjede u krug i pije se čaj, puši nargila i

cigarete, a ponekad i hašiš. A prijatelji su u Bahariyi širok pojam jer iako ne znam gotovo ništa arapskog, a većina njih gotovo ništa engleskog sam se osjećao kao prijatelj.



Neki beduini žive u šatorima, neki u zidanim kućicama, neki u slamnatim kolibama… Nose marame na glavi, ali i traperice… Deve su pomalo izgurane s mjesta glavnog prijevoznog sredstva jer svaki beduin koji drži do sebe danas ima 4x4 terenac.

Na svijetu danas (mada teško da je ikada bilo) postoji malo potpuno sigurnih mjesta. Bahariya to definitivno jest. Tamo vrijedi kodeks beduina, a taj glasi da je gost svetinja. Tako će se svaki motor/ automobil/kamion/ zaprega zaustaviti ako te ugleda na cesti i ponuditi prijevoz… Zapravo nekad u tome i debelo pretjeraju, pa ako ugledaju stranca koji luta okolo automatski zaključe da je izgubljen pa ga doslovce uguraju u prijevoz i odbace do civilizacije želio to ili ne…



Beduini su uglavnom dosta apolitični i samo čekaju da se stvari što prije stabiliziraju da bi se turisti vratili i posao se vratio u normalu. Jedini Svjetski državnik koji ima njihovo poštovanje je pokojni Libijski vođa, Moammar Gadafi. I sam podrijetlom Beduin za kojeg su mnogi iz Baharye su otišli u libijski građanski rat.



No jedno mjesto bez kojeg beduini ne mogu je ono od kojeg ostali zaziru - pustinja



Kad sam bio mali i čitao puno više nego danas, u ruke mi je došla tatina požutjela, polu raspadnuta knjiga koju je on dobio kad je bio mali. Ta knjiga se zove "Kroz pustinju i prašumu" i radnja joj je počinjala negdje gore kod Port Saida, otprilike gdje sam počeo i ja. Čitao sam je bezbroj puta ispočetka, posljednji škole, prija, spavanja, u kadi (jednom i upala čak)... Tu je valjda počela moja fascinacija ovim kontinentom. Nekih cca 20 godina kasnije sam sjedio usred jednog djela pustinje iz gore spomenutog naslova ispod više zvijezda nego sam ikad vidio. Jedna od najupečatljivijih stvari u pustinji je zvuk, odnosno nedostatak zvuka... Apsolutna tišina koju tu i tamo prekine hrkanje mog domaćina Mohameda i tapkanje pustinjskih lisica koje oprezno priđu na 2-3 metra i odmah pobjegnu nazad u sigurni mrak... Pustinja i nije tako pusta kao što se čini. Ima u njoj i planina i vulkana koji izgledaju kao da su se ugasili tek jučer, brda sastavljenih od kristala, divovskih stijena u obliku životinja... Jednom kad se uđe u nju, lako je shvatiti otkud Beduinima tolika ljubav prema tako suhom, vrelom i beživotnom mjestu... Kaže jedna stara beduinska poslovica: "When you sleep in a house your thoughts are as high as the ceiling, when you sleep outside they are as high as the stars."



No s obzirom na to da je život kratak, a vize još kreće došlo je vrijeme da se oprostim sa svojim beduinskim prijateljima i krenem prema kraljevskom gradu Luxoru. Put do Luxora je bio dug, vodio kroz 3 oaze u 2 autobusa koja su se nekoliko puta pokvarila. Srećom Egipćani imaju neki mehaničarski gen pa tako svaki put kad se Bus pokvari svi putnici izađu kopati po motoru, svi imaju poneki dio u džepu ili torbi i vrlo brzo se opet kreće.


Additional photos below
Photos: 62, Displayed: 25


Advertisement



Tot: 1.231s; Tpl: 0.057s; cc: 11; qc: 30; dbt: 0.0193s; 1; m:saturn w:www (104.131.125.221); sld: 2; ; mem: 1.3mb